Glavni tužilac Haškog tribunala će uskoro, ko zna koji put, podneti izveštaj Savetu bezbednosti UN-a o saradnji Srbije sa ovim tribunalom, a pomenutim izveštajem će se pozabaviti i Savet ministara EU.
Iako se zna da je Bramerc u svom izveštaju konstatovao izvesni napredak u saradnji Srbije sa Tribunalom tokom 2008. god. kao i da to neće imati nikakvog uticaja na "odmrzavanje" Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Srbije sa EU, jer Holandiju i dalje ne zanimaju nikakvi pomaci, već samo i isključivo hapšenje Ratka Mladića, u Srbiji je tim povodom ekspresno, ko zna koji put, aktiviran političko-pravosudno-bezbednosni cirkus, poznat pod nazivom "hvatanje Mladića i njegovih jataka, odnosno finansijera".
Tako su pre nekoliko dana, opet ko zna koji put, pretresane kuće Ratka Mladića i njegovog sina Darka, prostorije Darkove firme, ali i kancelarija njegove supruge u ekspozituri "Telekoma" u Obrenovcu. A u toku su, kako reče jedan od koordinatora Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom Rasim Ljajić, i druge aktivnosti, koje nisu dostupne javnosti, a treba da dovedu do hapšenja Mladića i Hadžića.
Ovim povodom oglasili su se i svi drugi znani i neznani, pozvani i nepozvani državni funkcioneri - ministar unutrašnjih poslova i direktor policije, ministar odbrane, direktor VBA, tužioci i razni analitičari koji su, ne samo detaljno nabrajali sve aktivnosti državnih organa usmerene na hapšenje Mladića, već i analizirali rezultate poslednjih akcija i pojašnjavali njihov smisao u sklopu sveobuhvatne strategije za njegovo pronalaženje??!! I, naravno, horski ponavljali, "imbecilnu i tragikomičnu mantru" o tim akcijama kao krunskom dokazu ozbiljnosti naših napora i namera da Mladić konačno bude lociran i uhapšen, odnosno o političkom konsenzusu koji je postignut vezano za to pitanje.
Pošto sam davno konstatovao da je jadna i tužna država čiji funkcioneri papagajski ponavljaju međunarodnoj zajednici da su postigli politički konsenzus da uhapse svog državljanina optuženog za najmonstruozniji ratni zločin u Evropi nakon Drugog svetskog rata, umesto da ga prosto uhapse kao što bi to uradila svaka normalna država, ovog puta ću se pozabaviti medijskim efektima ovog političko-pravosudno-bezbednosnog cirkusa.
Svi državni funkcioneri koji su se u vezi s potragom za Mladićem oglasili poslednjih dana dakle, tvrde, da su ove akcije dokaz naše iskrene želje da ga pronađemo i uhapsimo. A ja tvrdim da mi ovim cirkusom dokazujemo upravo suprotno, odnosno da Mladića ne želimo da uhapsimo. Ali kao i obično krenimo izokola i izdaleka. Tokom Olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine pripadnici palestinske terorističke organizacije "Crni septembar" upali su u Olimpijsko selo i zarobili odnosno uzeli kao taoce devet izraelskih sportista pošto su prethodno ubili dvoje.
Ta vest je munjevito obišla svet, pa su se oko Olimpijskog sela sjatile sve prisutne TV ekipe, koje su direktno izveštavale o svemu što se u njemu događa, kao i o naporima nemačke policije da oslobodi taoce. Katastrofalnom akcijom nemačke policije, koja je prethodno odbila ponudu Izraelske vlade da im u pomoć pošalje svoj iskusni antiteroristički tim, rukovodio je lično ministar unutrašnjih poslova Savezne republike Nemačke Hans Ditrih Genšer.
Pored sijaset tragikomičnih i pogrešnih odluka koje je doneo i poteza koje je povukao tokom pregovora i pripreme akcije oslobađanja talaca, on je počinio i jednu početničku, odnosno diletantsku grešku. Nije udaljio TV ekipe sa mesta događaja, pa su i teroristi koji su se nalazili u Olimpijskom selu i nisu imali pojima šta se dešava napolju, na TV ekranima gledali kako se i gde oko sela raspoređuju pripadnici nemačkih snaga bezbednosti i kako se odvijaju diplomatske aktivnosti vezane za njihove zahteve da budu oslobođeni palestinski zatvorenici iz izraelskih zatvora, a njima da bude omogućen bezbedan odlazak u Egipat. Između ostalog i zato se akcija "oslobađanja talaca" završila fijaskom, odnosno pogibijom svih devet talaca i šestoro terorista.
Zato je više nego očigledno da onaj ko Mladića mesecima i godinama unazad, gotovo svakodnevo putem medija obaveštava gde ga, kako i s kim traži, na koji način želi da otkrije njegovo trenutno boravište, na koga sumnja da ga skriva i finansira i na koji način želi da ga u tome spreči, faktički pomaže Mladiću u daljem skrivanju, tu nema nikakve dileme.
I zato svi ti koordinatori Akcionog tima, ministri, direktori bezbednosnih službi, njihovi portparoli i razni analitičari za početak treba da zaćute, a Vlada Srbije hitno da uvede apsolutni embargo na sve informacije vezane za lociranje i hapšenje Mladića. Sve do trenutka dok on ne bude pronađen i uhapšen!
A dotle bi svi oni, koji umesto haških begunaca svetu šalju nekakve poruke živeći u zabludi da i time mogu nešto postići, mogli da razmisle o još jednoj stvari. Recimo o tome, kakvu poruku svetu šalju time što su na čelo službe bezbednosti, zvane BIA, postavili neiskusnog tridesetogodišnjaka koji u njoj nikada nije ni radio. Da žele ili ne žele da nađu Mladića? Ali, hajde da se opet poslužimo primerom makar i fiktivnim. Zamislite, dakle, da fudbalska reprezentacija Portugala treba da odigra presudnu utakmicu u kojoj mora da pobedi, kako bi se, recimo, kvalifikovala na Svetsko prvenstvo koje se odigrava baš u Portugalu.
Kako bi Portugal, njegov fudbalski savez i celokupna fudbalska javnost pokazali i dokazali da više od svega na svetu žele da u toj utakmici pobede? Tako što bi za selektora postavili ne nekog anonimnog fudbalskog trenera koji je trenirao neki drugoligaški tim, već nekoga ko nikad u životu nije trenirao nijedan fudbalski tim?
Tako što bi u reprezentaciju, umesto najboljih fudbalera i svetskih zvezda, pozvali mlade i neafirmisane igrače, koji do tada nikada nisu nastupali za reprezentaciju? Ne, naravno, jer kada na čelo reprezentacije ne bi doveli najboljeg trenera na svetu Murinja i kada u njoj ne bi igrao najbolji fudbaler sveta Kristijano Ronaldo, nijedan Portugalac im ne bi poverovao da žele da pobede i plasiraju se na Svetsko prvenstvo.
A mi, i ovim dovođenjem mladog i neukog miljenika predsednika države na čelo BIA, odnosno razvaline nekadašnje Službe državne bezbednosti, koja je u međuvremenu kadrovski opustošena, našoj naciji i celoj međunarodnoj zajednici poručujemo, baš to! Da još ne želimo da se plasiramo na "Evropsko prvenstvo" odnosno "uđemo" u EU. I tako će, barem po mom mišljenju, biti sve dok ne zaćutimo i za "odlučujuću utakmicu" ne sastavimo najbolju "bezbednosnu reprezentaciju"!!