Reagovao je prošle srijede ministar, partijski proleter, drug, doktor Emir Suljagić na moju konstataciju da je "prije par mjeseci za dlaku izbjegao fetvu zbog islamofobije, a kojem je kao muslimanu prijetilo stogodišnje izbacivanje iz zajednice".
Suljagić je to protumačio kako sam zloupotrijebio njegovo ime i prezime te, naravno, neizbježnu funkciju u sarajevskoj kantonalnoj vladi zarad, pazi sad, "odbrane politike poricanja genocida koju vodi Milorad Dodik", jer se, eto, i on, a Emir, ideološki ne slaže sa političkim angažnamom Mustafe efendije Cerića. Sve je to spin, kaže.
Činjenica, piše dalje Emir, da je je lično preživio genocid i da još nosi aktivno i živo sjećanje na ono što se dogodilo dodatno ga obavezuje da ne dopusti da njegovo ime bude korišteno kao argument za odbranu onih koji poriču da se to njemu uopšte dogodilo.
"I pored razlike u pogledu na ulogu države i religije u društvu reis Cerić, ja, kao i mnogi drugi se potpuno slažemo oko činjenice da je u BiH tokom proteklog rata počinjen genocid. Ideološke razlike na stranu - moj je stav, naime, da pravda ne stanuje u fetvama, nego kao što su Saveznici pokazali u Drugom svjetskom ratu, u raljama haubičkih cijevi - kada je o genocidu i poricanju genocida riječ, postoji samo jedna strana na kojoj mogu biti. U odnosu na Milorada Dodika, to je sa druge strane puščane mušice, pošto vjerujem da je svako poricanje genocida prizivanje novog rata", napisao je ratni prevodilac iz UN-ove baze u Srebrenici, a postratni novinarčić lokalnih sarajevskih biltena, kasnije savjetnik za medije gradonačelnika Alije Behmena, koji će ostati upamćen po divljačkom šikaniranju i vrijeđanju kolega s kojima je do imenovanja djelio istu koru hljeba.
Došla su, eto, vremena da okuraženi Emir po kratkom postupku, metkom u čelo, rješava problem sa svakim ko drugačije shvata i razmišlja o nedavnoj ratnoj prošlosti, počevši od Dodika pa nadalje sve do mene, kolumniste "Nezavisnih novina", jer, eto, Dodik negira da se u BiH desio genocid, a mi ga ostali kao branimo. Kad bi mu se ispred puščane mušice našao i jedan čitav narod, milion i kusur, slovom i brojem, e onda bi morale progovoriti i haubice.
Eto, takav je kaže on, čovjek, Emir, dosljedan, ideološki različit od efendije Cerića, ali veliki poštovalac lika i djela Kemala Ataturka, oca turske nacije, i ko mu na princip stane, nema milosti, čeka ga metak ili granata. Sa posvetom "od Emira iz Ljubovije".
Zvalo me dosta prijatelja iz Sarajeva, Zenice, Mostara (ako je bitno, po nacionalnosti i Srba i Bošnjaka) kada su pročitali naslove po federalnim portalima kako sam, eto, u službi negiranja genocida i, po mišljenju ministra Emira, potpuno sazrio za odstrel, uvjeravajući me da se, u stvari, radi o običnoj, baš običnoj, nedorasloj budali, koja se lažima i podvalama dolaktala do kantonalnog ministarstva obrazovanja... Te da se ne zamaram takvim frikovima.
U prošlosedmičnoj kolumni Emir Suljagić je onako usput pomenuti lik, zbog njegovog, hajde da mu dam za pravo, ideološkog neslaganja sa Mustafom Cerićem, iako se to neslaganje ogleda samo u nijansama, jer se zalagao da vjeronauka u kantonu bude opisna ocjena, dok je reis branio dosadašnju praksu da se znanje o Bogu vrednuje od jedan do pet.
Upravo zbog žestine kojom je Rijaset Islamske zajednice reagovao na ideju o opisnoj ocjeni, prijeteći fetvom koja je, između ostalog, podrazumijevala i stogodišnju zabranu vjerskog obreda nakon njegove smrti, nakon čega je ministar Emir odustao od namjere da zakonski čačka po vjeronauci, povezao sam tu epizodu sa nedavnom kanonadom saopštenja i izjava kojima se ovih dana zasipa javnost o odbrani BiH od rušilačkih poriva Milorada Dodika.
Gdje je Emir vidio, osjetio, između redova pročitao da se tu radi o negiranju genocida, ne znam, niti je to toliko bitno. Stvar je u tome da i reis Cerić i ministar Suljagić reaguju po potpuno identičnom političkom obrascu, matrici po kojoj zločine koje su Bošnjaci kao narod podnijeli u toku rata na najprizemniji način koriste kao politički argument, zloupotrebljavajući i blateći, imenom i prezimenom, sve nevine žrtve iz vlastitog naroda... U ministrovoj i reisovoj rečenici, kada je meta ista, i zarez stoji na istom mjestu.
Posljednjih desetak dana svjedoci smo svakodnevnog Cerićevog fanatičnog prozivanja i optuživanja svega što ima veze sa Republikom Srpskom i Srbima.
Otišao je čak tako daleko da mu se u toj ostrašćenosti, ko zna u stvari čemu, priviđaju malo Nikola Sarkozi malo Fransoa Miteran, koji su po reisu islamofobični i naklonjeni politici beogradskoj koja dvadeset-trideset godina iz čistog zatire sve što nema veze sa pravoslavljem i nedosanjanom velikom Srbijom, proročanski najavljujući neke nove progone, krv i nesreću koja se, navodno, nadvila nad Bošnjacima.
Sve se to reisu, a i ministru Emiru, izgleda samo od sebe ukazalo kada su pročitali da Milorad Dodik planira u Narodnoj skupštini pokrenuti inicijativu za usvajanje zakona po kojem bi se sakcionisalo nepriznavanje genocida nad Jermenima koji je počinila turska vojska početkom prošlog vijeka, kada je ubijeno i protjerano više od milion ljudi.
Šta će tek Emiru po glavi prostrujati kad pročita ovu kolumnu, Bog sami zna. Stoga neće biti iznenađenje ako ministar Emir pokrene inicijativu da mi se bar zabrani fizički ulazak u njegov emirat ili kanton, kad sam mu još daleko od "puščane mušice", jer sam se, eto, drznuo da odgovorim njemu, preživjelom prevodiocu iz Ljubovije, Bratunca ili Srebrenice, odakle god bio. Po volji ti, Emire.