Zašto ljudi žele napredak i progres? Civilizaciju?
Vjerujem da je odgovor Tomasa Hobsa pogodio suštinu. On kaže zbog zadovoljstva i da bi izbjegli bol. Ako se zamislimo nad ovim odgovorom shvatimo da oba ova razloga sadrže jednu jaku komponentu. To je emocija. Tako da koliko god da društvo napreduje i koliko god se usavršava, osnovna karakteristika ljudi ostaje emocija, ma šta o tome mislile hladnokrvne birokrate ili racionalisti svih zemalja.
Ili možemo uzeti Platona, koji se u modernijoj varijanti može i intrepretirati u smislu - strast i rezon su u koaliciji, ali kada se stvari pogoršaju strast bi trebalo da ide na zadnje sjedište i ustupa mjesto razumu.
Sve ovo govori o dosta dugoj težnji civilizacije da emocije obuzda razumom u cilju napretka. Jer se vodimo logikom da je emocija ono što želimo te sukobom s onim što možemo, racionalnom stvarnosti, dolazi do promjene opredjeljenja kad s napretka, prelazimo na trošenje resursa, oružje.
Društveni proces zvan politika je posebno mjesto gdje emocije redovno odnose pobjedu nad racionalnosti i gdje se ova težnja može u direktnom prenosu vidjeti. Zato ću uzeti primjer Sjedinjenih Američkih Država i njihovog sraza između emocije i razuma.
Recimo, često se koristi primjer Adalaje Stivensona, demokrate, koji je bio protivkandidat Dvajtu Ajzenhaueru na izborima za američkog predsjednika 1952. godine. Tada mu jedna gospođa tokom predsjedničke debate dobaci: "Ko god misli svojom glavom, ko god je svjestan glasaće za vas!" A on joj odgovara: "Gospođo, to jednostavno nije dovoljno, treba mi većina glasova."
Upravo je ovim primjerom nagoviješteno saznanje da se iza svake razumne odluke uvijek nalazi razlog za takvu odluku. A razlog je najčešće emocionalan jer mi ne obraćamo pažnju na argumente ukoliko ne dodiruju naše interese, entuzijazam, strahove ili nade.
Bitnost emocija u donošenju odluka, i na kraju u pobjedi istih nad razumom, se najbolje ogleda u reformama. Često smo svjedoci da se gotovo svi opiru nekoj reformi i da se s vladom natežu kao pijani s gaćama sve u smislu da se promjena ne desi. A činjenica je malo dublje skrivena. Naime, reforme redukuju strast-emociju, a povećavaju racionalnost. Reforma empirijski dokazivo povećava to i to, a smanjuje to i to i rezultate ćemo vidjeti tek nakon dvadeset godina. Jednom riječju razum, jer se reformama pokušava djelovati na porast nestrastvenosti kod građana koji će gledati debate, empirijski procjenjivati brojke i projekcije. Tako će građanin postajati sve ozbiljniji, sve razumniji i sve manje strastven jer će trezveno misliti.
Ovu logikom je iskušao bivši potpredsjednik SAD u mandatu Klintona i predsjednički protivkandidat Džordžu Bušu, Al Gor. Naime, tokom predsjedničke debate između Ala Gora i Džordža Buša krajem 2000. godine, tada guverner Buš predstavlja svoj plan o zdravstvenom osiguranju, koji je, kako analitičari kažu, bio diskutabilan. Gor, koji je osam godina bio potpredsjednik i proveo mjesece u izbornoj kampanji protiv Buša, je napokon dočekao svojih pet minuta.
I kreće: "Guvernerov plan da zadrži iste cijene od ove godine dovešće do toga da vi vaše usluge u zdravstvu plaćate od 18 do 47 odsto više. To vam je prosječno gubitak od 25.000 dolara na godinu." I tako nastavlja s racionalim i empirijskim brojkama da "uništava" Buša. Nakon toga, došao je red na Buša: "Pazite, ovaj čovjek je čovjek velikih brojki. On govori o brojevima, a ne o ljudima. Pitam se ne samo da li je on izmislio Internet, već i da li je izmislio kalkulator? Ova njegova matematika zbunjuje..." Ovdje Buš koristi emociju i dočarava javnosti da je Gor neemocionalan i proračunat političar, čudak i da nije običan, dostupan kao Buš i kao većina građana. Sve je to potvrda da Buš govori jezikom vrijednosti i jezikom emocija. Nikako razuma.
Još jedan od razloga što racionalnost u politici djeluje kao guske u magli je taj da razum podrazumijeva određenu proceduru. I onda u sudaru s glasačima nabijenim emocijom racionalisti često odustanu od suštine te se drže procedure kao pijan plota. Uzmimo primjer jedne procedure bez suštine. Recimo ovako, procedura je veoma jednostavna. Prvo smjestite stvari u različite grupe. Naravno da je dovoljna i jedna gomila ukoliko nema puno tih stvari. Zatim, kad počnete raditi na tim stvarima ne treba ni da pretjerate niti da ne uradite ništa, već taman toliko koliko treba. E sad, kad se procedura završi onda se ti materijali ponovo podijele u grupe. Nakon toga se mogu materijali staviti na prikladno mjesto. Najvjerovatnije će se ovi materijali samo jednom koristiti i onda će se kompletna procedura ponoviti. Očigledno da zadatak nije jednostavan. I jasno je da treba da nešto dosadno i teško radimo. Ali ako proceduri damo naslov, suštinu, onda postaje jasnije. U pitanju je pranje veša.
Tako se predsjednički kandidat 2004. godine, senator Džon Keri, fokusirao na ekonomiju, na zdravstvenu njegu, na zaštitu okoline, zaboravljajući da pomene da je odjeća prljava, ko ju je isprljao i da je treba oprati. Pravi čestu grešku racionalista, koja glasi da je izostavio emotivnu konstrukciju priče.
Najveći strah građana jeste taj da njihovi predstavnici nemaju ideje kako se oni osjećaju. Zato je upravo karakteristika onih koje nisam citirao, pobjednika ovih debata, ta da govore o brigama svojih građana na emotivnom nivou.
Da li to onda znači da racio gubi bitku s emocijom u modernom društvu? Nikako. Očigledno da se emocije troše procedurama i da na kraju dana istrošeni građani ipak daju prioritet svojoj ekonomiji nad rušenjem zida, spasavanjem zastave, očuvanja braka svetim ili osvetom cara Lazara. Jer daleko veću bol i nezadovoljstvo stvaraju ekonomski problemi nego ovi potonji.