Nije važno kako se osjećam kada često čujem od političkih predstavnika iz Republike Srpske sve najgore o Sarajevu.
Jer osjećaji su važni za čovjekov život, ali nisu bitni za čovjekov put kroz život, a nisu ni dobar savjetnik. Zato treba racionalno sagledati, ako se to može, skoro svakodnevno napade iz svih stranaka RS na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Tu emocijama ne bi trebalo da ima mjesta.
Sasvim je legitimno i normalno da jedan dio države ima animozitet prema centru i centralnoj vlasti. U svijetu su nebrojeni primjeri takvog stanja. Kao što te sve provincije imaju jednak antagonizam prema državi u kojoj žive, isto je tako jasno da je ta netrpeljivost u svakom slučaju specifična. Zato je u svijetu sve jači trend regionalizacije i pojedinih autonomija u okviru jedne države, te tako je sasvim u redu da Republika Srpska teži što većoj nezavisnosti od Bosne i Hercegovine. No, tu postoje neke granice koje je teško prevazići.
Na čelu Vijeća ministara BiH nalazi se Nikola Špirić, član SNSD-a. Pošto njegova stranka, a naročito čelni čovjek te stranke, izražavaju stalno minimiziranje BiH, kako će se on ponašati? Hoće li takođe slijediti struju svoje stranke i nipodaštavati državni ustroj, ili će, pošto je položio zakletvu, učiniti sve da poboljša državnu upravu? Čini se da tu Špirić varira između jednog i drugog, pa nekada disciplinovano slijedi smjernice svoje partije da treba ignorisati postojanje države BiH, a drugi put se trudi, najviše verbalno, da poboljša lošu situaciju u ovoj državnoj zajednici.
Slična je situacija i sa poslanicima iz RS u državnom parlamentu. Da li oni slijede naloge svojih partija da je BiH propala stvar ili se trude da odnose u državi poboljšaju? Evidentno je da ti predstavnici u parlamentu često glasaju protiv mnogih prijedloga, mada su neki od njih nebitni za RS. Kako se osjećaju ti ljudi koji se trude da pomognu u gradnji državnog sustava, a istovremeno znaju da taj sustav ničemu ne vodi?
Zašto ne bi svi predstavnici Republike Srpske na državnom nivou odstupili jer vjeruju da je za njih, za RS, taj državni okvir potpuno besmislen. Ali pošto se grčevito drže Dejtonskog ugovora, bilo bi protivno njemu odstupiti iz državnog vodstva, te se tako ovi ljudi na državnim funkcijama nalaze u procjepu. Jedino im ostaje da glume svoje obaveze.
Priča političara u Republici Srpskoj da im Bosna i Hercegovina nije potrebna pala je na plodno tlo. Većina ljudi u ovom entitetu zaista ne vidi nikakve fajde od države, jer je često njihov vidokrug omeđen horizontom koji vide iz svoje avlije. Ako se tome doda zdušna pripadnost svojoj vjeri i naciji, ništa im ne govori da treba prihvatiti BiH, a posebno što ih tako uče njihove političke vođe.
No, sasvim je druga stvar kada iz pojedinih struktura porazmisle o svojoj situaciji. Recimo, sportisti teško mogu da se afirmišu na međunarodnoj sceni ako nisu predstavnici na državnom nivou. Svi međunarodni sportski savezi uvažavaju jedino državne saveze pojedinih sportova. Može se protiv toga biti koliko se god hoće, ali ako na državnom nivou ne iskažeš svoju vrijednost nećeš doći u priliku da se takmičiš na međunarodnoj sceni. Dakle, sportisti bez države BiH osuđeni su na lokalnu anonimnost.
Dogovorili su se u Dejtonu da kulturna djelatnost pripada entitetima, a u slučaju Federacije BiH kantonima. Pošto su potpisnici tog sporazuma bili predstavnici nacionalnih stranaka, bila im je ideja vodilja da je kultura prevashodno nacionalna. No, očigledno potpisnici nisu bili upoznati sa modernom umjetnošću, gdje u tim savremenim strujanjima nacionalno nema prevashodnu težnju. Savremena umjetnost sve više nastoji da bude globalna. U tom kontekstu naše nacionalne kulture često izražavaju svoju nazadnost. Tako, da bi naš umjetnik, recimo slikar, konkurisao da bude predstavljen na viđenom Venecijanskom bijenalu, mora ga podržati državni forum. A mi tako nešto nemamo.
Težnja svakog glumca jeste da ga što više publike vidi. A glumci iz RS prema svojim vrijednostima nedovoljno izlaze iz svog lokalnog okvira, što je direktan rezultat samozadovoljstva svojih lokalnih političara. Nedavno sam vidio jednog banjalučkog glumca, kojeg pamtim po jakim nacionalnim izrekama u ratu, da učestvuje u nekoj seriji u izvjesnoj federalnoj televiziji. Vjerujem da se ugodno osjeća u tom radu, jer ima šansu da se predstavi širem gledalištu. A i nešto se zaradi, što nije nevažno za svakog glumca. Sve u svemu, umjetnici ne mogu biti zatvoreni u entitet, a čak ni država im ne daje dovoljno prostora.
Ako ima emotivnih razloga da stanovnici Republike Srpske ne podnose državu BiH, nema logike da tim emocijama potpadaju.