Reforme koje bi se pravile po diktatu bošnjačkih političara i po ambicijama i sujetama stranaca traže vječito prisustvo visokog ili nekog drugog predstavnika. Sarajevski hor se ponaša po receptu Slobodana Miloševića
Nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne.
V. Bulatović-VIB: Korak nazad
Poslije prve godine Ešdaunovog mandata Milorad Dodik je otvoreno govorio o pogrešnom pristupu i neizbježnim lošim rezultatima Ešdaunove `politike`. Zato je u otvorenom pismu iz septembra 2003. godine jasno rekao: `Kada pođeš, ugasi svjetlo, Pedi`. Kada je odlazio, bivši lord Potemkin koji je gradio ružičnjake, jahao buldožere i pravio papirnate reforme za svoju diplomatsku agendu, konstatovao je da je BiH duboko podijeljena i uplašena zemlja. Time je sve rekao. Pediju je BiH bila poligon za ličnu promociju i treniranje strogoće nametanjem i smjenama kojima je `pribavljao saglasnosti za ovo i ono`. Zato su Ešdaunovi `uspjesi` u obrnutoj srazmjeri sa stvarnim stanjem u BiH.
Nasljednik Ešdauna na mjestu visokog predstavnika međunarodne zajednice i predstavnik EU Kristijan Švarc-Šiling imao je hrabrosti za drugačiji pristup. Nije htio da bude instrument jedne politike koja je od BiH uporno pravila bolesnika kome ne daju da ozdravi. Njegova smjelost da ukaže da je ova zemlja prvenstveno briga domaćih vlasti koštala ga je ocjene da je najlošiji visoki predstavnik do sada. Ko izriče takve ocjene? Prvenstveno je to hor orkestriran u Sarajevu u neskrivenom nastojanju da sve instrumentalizuje za velikobošnjačke ciljeve. Primjer stalnog ponavljanja broja bošnjačkih žrtava - da podsjetimo prvo je bilo 300.000, pa je spalo na 200.000, da bi se teško pomirili sa brojkom od oko 100.000 mrtvih, ali u tom broju ne samo Bošnjaka, već i Srba i Hrvata i ostalih žrtava. Za tih 100.000 znalo se odavno, ali projektorima stalnih sukoba to nije bilo dovoljno, pa su zato izmislili 300.000. Kao i da samo jedan ljudski život nije vrijedan cijelog svemira.
Ešdaun je kod bošnjačkih političara stvorio efekat da jedino oni imaju pravo da uređuju BiH i određuju šta se smatra evropskim putem. Primjer su policijski principi koje je on izmislio na sarajevskoj sećiji, a potom ih poturio Briselu. Umjesto osnovnog principa koji se zove dogovor, namjera je bila skoro nasilno ustavno preuređenje BiH koje bi se potom koristilo i kod ustavnih promjena. Nastavak takve politike vodi produbljivanju podjela i nepovjerenja u BiH. Kao posljedica tog rezultata pojavljuje se nemogućnost dogovora o stepenu i tempu neophodnih reformi. Za reforme je bitan temelj, a to je Dejtonski sporazum i Ustav. Reforme koje bi se pravile po diktatu bošnjačkih političara i po ambicijama i sujetama stranaca traže vječito prisustvo visokog ili nekog drugog predstavnika.
Očekujući da se svi ponašaju po Ešdaunovom receptu, sarajevski hor je osim međunarodne zajednice u samoj BiH, kao svoje instrumente smatrao i Haški tribunal, Međunarodni sud pravde, Savjet za primjenu mira u BiH, Evropsku komisiju. Dok po principu jednostranog informisanja i podjele na dobre i loše momke kao odgovornu označavaju samo RS, dotle su iskreni prijatelji BiH i njenog evropskog puta. Kada kažu nešto o krivici na svim stranama ili opstrukciji Silajdžića, tog časa postaju bijednici i kreature. Na tom spisku koji se širi tako su se našli i Karla del Ponte, Doris Pak, Rafi Gregorijan. Neka se spremi Ban Ki Mun.
Kada ocijene da `instrumenti` ne slijede politiku najvećih prava za narod sa viškom ravnopravnosti, počinju osude. Oglašavaju se udruženja i porodice, kongresi i krugovi tzv. nevladinih organizacija, zatim savezi dijaspore, uglednici, naravno organi vlasti, itd. Ne izbjegava se ni govor mržnje (Silajdžić), ni kršenje Dejtonskog sporazuma (Tihić - Za mene ne postoji policija RS). Svi su krivi jer podržavaju `srpski fašizam`, a ne `bošnjačku demokratiju`. Sarajevski hor se ponaša po receptu Slobodana Miloševića, koji je Srbe kao većinski narod u Jugoslaviji ubjeđivao da je svijet protiv njih.
Poslije presude Međunarodnog suda pravde jedina politika sarajevskog hora je ukidanje RS, uz iskrivljavanje onog što je presuđeno. Namjerno prave začarani krug za koji misle da perfektno funkcioniše. Cilj im je da pokažu neodrživost sadašnjih ustavnih rješenja i podjele vlasti ustanovljene Dejtonskim sporazumom. Taj scenario je spremljen u očekivanju da će Srbija biti proglašena krivom za genocid, a RS genocidnom tvorevinom. Zato presuda nije po ukusu bošnjačke strane, ali računaju da je mogu koristiti protiv RS. Stalnim političkim i medijskim pritiskom žele onesposobiti RS i zaustaviti njen ekonomski rast. A vlast u RS je sebi postavila prioritetan zadatak - kroz ekonomske reforme i ulaganja kapitala voditi računa o ekonomiji i standardu građana, a ne nastavljati rat koji je okončan u prošlom milenijumu.
Pa šta zapravo hoće sarajevski hor? I to je jasno - da samo jednom narodu bude ustavno, a potom i zakonski, obezbijeđena tapija na većinsko (nekima je i to malo) vlasništvo nad BiH po čuvenom građanskom principu - jedan čovjek jedan glas. Na bivšem jugoslovenskom prostoru to se pokazalo kao ratni, a ne demokratski princip.
Reforme su neophodne, ali je pristup različit. Dok RS spremnošću na kompromis i dogovor želi ostvariti funkcionalnost BiH kao zajedničke države, bošnjačka strana kroz navodne reforme želi ukidanje RS i svih njenih institucija. Zaboravlja se da je BiH de iure i de facto složena država, koja se sastoji od dva entiteta. Reforme se ne nameću, već se provode glasanjem u parlamentima. Zato ukidanje policije i MUP-a RS ne može biti prihvaćeno. Nije važno šta o tome misle predsjednici političkih stranaka, već šta kažu birači, a oni su u RS rekli svoje. Da li se zbog toga mogu ukinuti birači i RS. Ne mogu. Tačka.