U povodu hapšenja Radovana Karadžića, među mnogima koji su našli za shodno da nešto o tom jednostvanom policijskom faktu kažu oglasio se i nekadašnji lider britanskih liberala i kasniji visoki predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini, tj. četiri godine glavni čovjek strane uprave u našoj zemlji Paddy Ashdown.
Ashdown je za svoj rad u upravljanju našom zemljom dobio i titulu baronesa i može da se kiti naslovom lord, što je izgleda uobičajeno za bivše vođe Liberal Party u Velikoj Britaniji. Ne trba zaboraviti da je takvu titulu na nama zaslužio i famozni David Owen, kasniji lord Owen. Štaviše, Ashdown je u povodu tog događaja nakratko doletio u našu zemlju, u kojoj je inače četiri godine bio bog i batina.
Za svog kratkog nostalgičnog boravka Ashdown, u žargonu i iz simpatija nazvan Pedika, je, pored zadovoljenja svoje velike nostalgije, a ko se ne bi s tugom sjećao tolikog novca koji mu kapao svakog mjeseca, što se u našem narodu, barem u jednom njegovom dijelu, kaže na bigajri hak (u prijevodu nizašto), i zadnje prilike da u životu bude ono što svaki Britanac odmalena sanja, tj. kraljičin guverner u nekoj od provincija ili zemalja pod grbom Njezinog visočanstva kraljice, ili u novije doba u jednoj od zemalja Commonweltha. Ovdje se nije radilo baš o kraljičinom grbu, ali on jeste bio stvarni guverner, sa svim ovlaštenjima koje takva funkcija nosi, mada bez odgovornosti koju bi trebalo da obuhvataju njegova prava, i to pod znamenjem Europske unije, dakle, ipak jedne velike naddržavne strukture s moći da upravlja jednim dijelom svijeta koji se smatra nezrelim i nedoraslim za samostalnost. Ništa na svijetu nije sasvim novo, pa je sve ono što je nad nama egzercirano slično onome što su i kako su britanski političari jedno cijelo stoljeće raspravljali i procjenjivali da li su određeni afrički narodi zreli za samostalnost ili će se samostalnost, ako im se dopusti, pretvoriti u permanentno ratno stanje među njima.
Ono isto što je nekada britanska kruna činila u dobroj četvrtini svijeta - Indija, Burma, Australija, Novi Zeland, Sjeverna Amerika, Kanada, Kenija, Nigerija, Njasa, Južna Afrika, Egipat i Sudan, te brojne zalivske zemlje (Arapski i Meksički zaliv), tj. da vlada neograničeno i koristi njihova bogatstva, a da zatim posvađa narode koji tamo žive i ostavi ih da, uz nužno tutorstvo tzv. demokratskih zemalja koje znaju kako se organiziraju države i njima upravlja, pokušavaju izaći iz nastalog kaosa, učinjeno je uz vodeću ulogu Velike Britanije i nama ovdje u Bosni i Hercegovini, a sada nam se, u lamentirajućem stilu, kazuje ko je od nas sposoban, a ko nije da upravlja i vlada dijelovima ove zemlje. Sve bi to čovjeka čudilo da ne dolazi od jednog Britanca. Ali Paddy Ashdown je Britanac i to onaj koji je prošao sve škole učenja javne i tajne vladavine i savladavanja onih koji ne znaju ko su, šta su i šta je njihovo pravo.
U vezi s Ashdownom valja naglasiti da je Velika Britanija igrala ključnu ulogu u zbivanjima u Jugoslaviji i posebno u Bosni i Hercegovini od 1991. godine pa sve do kraja nesretnih zbivanja, koja su nas svih koštala veoma mnogo i gotovo dovela u pitanje našu budućnost, kako pojedinačno, tj. svakog naroda koji živi na prostoru bivše države, tako i ukupno, tj. kao jedne određene historijske zajednice naroda i država, koju sada žele zamijeniti jednom mnogo širom i po učincima za nas neizvjesnijom. Piscu ovih redova je poznato sa dvije veoma kompetentne strane, s jedne strane iz Bijele kuće, a sa druge strane iz izvora jednog od najznačajnijih onovremenih francuskih državnika i predsjednika Vlade i vođe francuskih socijalista, da je pitanje sukoba u Jugoslaviji europsko pitanje (izjava tadašnjeg vršioca dužnosti sekretara vanjskih poslova SAD Lawrencea Eagelbergera data na sastanku sa delegacijom Bosne i Hercegovine u Bijeloj kući), kao i da Europa zahtijeva da ona rješava to pitanje, što je samo bilo potvrđeno izjavom Michela Rocarda da su Mitterand, Cohl i Major odlučili o našoj sudbini i da mi uzaludno traćimo vrijeme i vodimo prazne pregovore u Genevi, data meni lično.
U svemu je, u praktičnom smislu, John Major, a to znači britanska politika, igrao vodeću ulogu. To se pokazalo kao istinito. Od svih europskih država i vojna i diplomatska i obavještajna infiltracija Velike Britanije u Bosnu i Hercegovinu zahvaćenu ratom je bila najveća i najdalekosežnija. I dok je tzv. lord Owen zavlačio delegacije strana u sukobu beskrajnim i neplodnim tri godine dugim pregovorima na terenu se stvarala osnova za poslijeratno stanje, onakvo kakvo je, a to znači nesposobno da funkcionira normalno. Nedovršenost stanja proizvedenog diplomatskim akcijama onih koji su rješavali problem naših sukoba je trebalo i jeste postalo osnova na kojoj je bilo moguće i naizgled opravdano izgraditi sistem pune kontrole našeg života od strane vanjskog faktora. Tu se nije uklapao onaj koji je mislio da neka prava i obaveze imamo i mi, jer se radi o našoj sudbini. Takvi, koji su mislili da smo i mi faktor svoje sudbine ili da bi trebalo to biti, su bili tretirani kao ljudi neskloni saradnji ili kao faktori opstrukcije europske orijentacije i politike približavanja Europi, bez kojih bi inače ovdje sve teklo kao po loju.
Svojim nestrpljenjem da odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu kaže ko je dobar, a ko nije u ovoj zemlji, ko ima, a ko nema odgovarajuću politiku i čija politika je dobra i odgovara europskim standardima i kriterijima, a čija pak ne, Ashdown je samo otkrio ono što mi odavno znamo, a to je da Velika Britanija ne samo da se nije odrekla da stvarno odlučuje o našoj sudbini, nego nastoji da u tu igru uvuče i nas, po starom receptu njene politike, a to je imati svugdje dobre i loše momke i tako stvarati prostor za uplitanje, ali i stvarati prostor za djelovanje sopstvenih infiltrata u strukturu našeg političkog i ukupnog života. Da je Velika Britanija utrošila toliko energije i sredstava da pomogne našem narodu da stane na noge, u povratku izbjeglica ili oporavku privrede npr. koliko je utrošila da stvori svoje infiltrate i stavi ih u funkciju ostvarivanja svojih političkih ciljeva, u ovoj zemlji bi bilo mnogo bolje stanje. Svi mi znamo da su zemlje koje su ne pitajući nas, ili pitajući neke od nas, uglavnom koji nisu pitali nas koji smo im davali mandate za upravljanje, svoja prava upravljanja i miješanja u naše unutarnje stvari koristile najviše za to da instaliraju svoje institucije i ljude, kao instrumente svog permanentnog djelovanja; to nije više nikome tajna. Desetine tzv. nevladinih organizacija i drugih organizacija i agencija djeluje u našoj zemlji pod uplivom i uz finansijsku podršku tih zemalja, nastojeći u zbivanja u našoj zemlji unijeti što više neizvjesnosti, dezavuirati naše političke i državne faktore i prikazati ih kao proizvođače svih zala i problema, što sve ima funkciju stvaranja argumentacije koja ide u prilog tezi o tome da je nad nama nužno tutorstvo jer mi niti smo sposobni da se dogovorimo niti to želimo, a da nismo sposobni da vodimo svoje stvari to je valjda izvjesno i tome je glavni dokaz rat, kojeg smo vodili zapravo bez pravog razloga i iz čiste želje da ratujemo. I dok, na jednoj strani, Zapad insistira na lustraciji bivših komunista, dotle se oslanja najviše na bivše komunističke poslušnike, što je sasvim razumljivo jer i njima trebaju poslušnici. Zaboga, pa mi smo samo Balkanci i ništa osim rata nama ne ide od ruke, a i to na kraju krajeva radimo loše.
Ashdown je kvalificirao obje strane fantomskog sukoba u Bosni i Hercegovini, za koji ja tvrdim da realno i ne postoji i da nema realne životne osnove. Ocjena kako bosanski (misli bošnjački) političari nemaju programa i ne znaju šta žele, mada može biti u određenom smislu i tačna, nije ništa drugo nego denuncijacija tih političara pred narodom i međunarodnom zajednicom. Sa druge strane, ocjena kako Milorad Dodik jedini ima politiku i da je to politika separacije i podjele zemlje je isto tako i još teža denuncijacija jer ta ocjena podrazumijeva da je jedina politika koja ovdje funkcionira ona o rušenju Bosne i Hercegovine kao historijske cjeline i države, odnosno politika njene definitivne podjele. Na taj način Ashdown nije učinio ništa drugo nego samo produbio sukob montiran kroz političku taktiku i način vođenja unutarnje rasprave o našoj budućnosti pod egidom Europske unije, koji u biti nema osnove. Niti bosanski političari nemaju politike, samo su im politike različite, od one Lagumdžijine, koja je u bitnom adaptirana britanskim pogledima na stanje u Bosni i Hercegovini, preko one Tihićeve, koja nikako nije u stanju da se razdvoji od konzervativnih snaga bivšeg SDA, do one Silajdžićeve, koja je suviše apstraktna i nedograđena i sasvim liči na parolu, a ne realan plan izlaska zemlje iz krize, niti pak Milorad Dodik ima namjeru da izdvoji sadašnju teritoriju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine i pripoji je Srbiji. On nije toliko glup da ne zna da to nosi rizik novog ratnog sukoba, u kojem bi Srbi zasigurno definitivno izgubili i ono što su postigli prošlim za njih nesretnim ratovima (gubitak Krajina u Hrvatskoj i Kosova), da je historijski, međunarodnopravno i pravno i politički to nemoguće izvesti, jer bi značilo rušenje jedine realne osnove na kojoj počiva egzistencija Republike Srpske, a to je međunarodnopravno i političko značenje Daytona. Nije Dodik lud, mada se ponekad takvim pravi, da reže granu na kojoj sjedi.
Dakle, Paddy je došao sa zlom namjerom kamufliranom u brigu o Bosni i Hercegovini. Imali su Britanci kad i kako da se brinu o Bosni i Hercegovini kada su odlučivali o svemu, kada su ovdje imali hiljade svojih vojnika, kada su ovom zemljom šetali kao da su je okupirali, kada su donosili i mijenjali političke stavove i ljude u njoj i o njoj i stvarali stanje stvari u njoj koje je samo njima odgovaralo. Sve što su učinili bilo je loše u efektima, pritvorno u namjerama i opravdanjima i sasvim britansko, tj. lijepo na riječima, a opasno kao gujin ujed u stvarnosti. Ashdowna treba odmah zaboraviti i biti sretan da se neće više pojavljivati na našoj sceni, jer se konačno ipak bliži kraj ovom nenormalnom tutorstvu. Zna se u našem narodu da su tutori bili postvaljani da se brinu o djeci i onima koji nisu mogli sami da se brinu o sebi. Zna se i to da su tutori najviše varali svoje štićenike i da je u narodu ostala izreka "Bog te sačuvao nesreće i tutora".