Približava se moment kad će Hrvatska, duž cijele svoje granice, najdužom šengenskom linijom razdvajanja sa ostatkom svijeta pod nadzorom jedne članice Unije, podići na kopnu i na moru neprobojnu barijeru, nalik na Berlinski zid, s kamerama, senzorima kretanja, infracrvenim detektorima i naoružanim ophodnjama s psima... Bojte se Kurdi, drhtite Afganistanci!
Još se nije posve oslobodila euforija zbog prijema u europsku zajednicu kulturnih naroda, a u Hrvatskoj već počinje bujati osjećaj bolne seperacije od jugoslavensko-balkanskog organizma, kojemu je zemlja po jeziku, krvi, historiji i umjetnosti pripadala od pamtivjeka... To nije razdvajanje od susjeda, nego rasijecanje živoga tijela, pošto te sešparira od šire obitelji, od srodnika, susjeda, školskih drugova, bliskih prijatelja i najbližih neprijatelja. Činjenica da ćemo postati predziđe Festunga Europa, kontinentalne nad-države koja uopće ne funkcionira u ekonomskom i političkom smislu, pa ne proizvedi ujedinjenu regulativu i ne projecira kolektivnu volju zajedničkim diplomatskim ili vojnim prisustvom u prekomorskim zemljama, pritom nikoga intimno ne uznemirava... Oboružani smo, naime, visokim imunitetom na proklamirane ciljeve kompozitnih država kojima smo pripadali, brojeći unatrag od Socijalističke Federativne do Kraljevine Jugoslavije, te ranije nagodbene personalne unije s madžarskom krunom, što je sjedila na glavi austrijskog cara, kao opredmećena apstrakcija habitusa europskog suverena Cislajtanije i Translajtanije, dvaju entiteta te države podijeljene na dva entiteta. Teško da i jedan promil današnjeg fakultetski obrazovanog stanovništva Hrvatske zna kako je linija podjela Dvojne monarhije tekla po rječici Leithi i zatim tako da Istra i Dalmacija pripadnu "njemačkom" dijelu carstva, zastupljene izravno u Carevinskom vijeću u Beču, dok je ostatak Hrvatske spadao pod krunu sv. Stjepana, pa ga je hrvatska "regnikolarna deputacija" zastupala u Požunskom saboru, sasvim nepoznatoj instituciji naše državnosti u gradu - Bratislavi. Kako su se te podjele reflektirale u ljudskim životima? Zaista ne mnogo - slavenski centar multikulturalne monarhije bio je Prag, srpskohrvatski biznis centar Budimpešta, a kulturna metropola - Beč. Isti doživljaj unutarnjih granica imali su podanici bivših Jugoslavija: nisi znao da prelaziš banovinsku granicu u Kraljevini, niti onu republičku u Socijalističkoj. Koje selo ili provincijski gradić pripadaju na ovu stranu granice, a koji na onu, saznao si tek u zadnjem bratoubilačkom ratu, prateći izvješća o vojnim operacijama. Većina Zagrepčana tada je prvi put doznala da postoje Negoslavci, Aljmaš i Kijevo i da se nalaze u Hrvatskoj, a o Gospiću prosječan čovjek je ranije znao koliko o Leskovcu. Iz iste potrebe naučio sam zatim imena svih sarajevskih općina, pa ih mogu nabrojati bolje nego rimske brežuljke iako ni sad u Sarajevu ne znam gdje se koja zaista prostire... Tako je to sa unutrašnjim granicama, ali one vanjske, ozbiljna su stvar. Zauvijek nam se u memoriju usjekla granica kod Ville Opichine-Općine, pa kad danas onuda prođeš, osjetiš istu ugodnu jezu jer te preplavi osjećaj da sad sve možeš kupiti za svoju lovu, te da participiraš u nekoj velikoj slobodi, punoj poželjnih komada odjeće... Nema takvih memorija kod prijelaza sadašnje šengenske granice u Brežicama - u to da su Mokrice već Europa, zaista se teško uživjeti: kremšnite su ondje iste kao kod "Livadića" u točno deset kilometara udaljenom Samoboru. Balkanske granice prepoznaješ po beskonačnim kolonama turskih kamiona, pošto države koje na njima egzerciraju vlast nisu u stanju osigurati glatko, nesmetano funkcioniranje bilo koje javne službe i izbjeći maltretiranje ljudi kojima pružaju svoje administrativne usluge. Upravo po tome, a ne po crtežu janjeta na ražnju pored seoske birtije, nepogrešivo znaš da si u nekadašnjoj turskoj Rumeliji, koju se uvriježilo nazivati slavenskim toponimom - Balkan.
Poslije građanskih ratova iz 1991. odvajanje od Slovenije, koja je ušla u Uniju još 2005, prošlo je nekako prirodno. Drugi je jezik, a osim toga, Karantanija je oduvijek njegovala slavensku zasebnost, okrenuta sebi i idili socijalističke pastorale u zemlji koja nikad nije provela industrijalizaciju preseljenjem sela u nove, čađave gradove. Lijevo narodnjaštvo samozatajnih provincijalnih autista koji su, s vidnom čežnjem, neuspješno pokušavali uroniti u balkanske misterije, no uvijek ostali nesvareni u jugoslavenskom "melting potu", lako su ispali iz kombinacije početkom devedesetih na kraju kratkog, farsičnog rata, u koji su likovi na mopedima "kolibri", odjeveni u kratke hlače, zaustavljali tenkove M-80 i nakon desetodnevnog boja, porazili sivomaslinastu nepobjedivu armadu inženjera Ante Markovića.
Na kupanje u Čatež moralo se sad s pasošem, pa je u Bregani propala renomirana lovačka gostionica, jer direktori više nisu htjeli ondje odlaziti sa sekretaricama i unajmljivati sobe sa ogledalom na stropu, kako im ne bi ostao žig u putovnici. Inače nije bilo jakog kulturnog šoka - jugoslavenska publika nikad se nije navukla na prozu Drage Jančara ili Vitomila Zupana, a za pop glazbu ili punk, s obzirom na geštalt jedinstvenog auditorija, novuocrtane granice država-sljednica ionako nisu ništo značile.
Sasvim drugi efekt imat će uspostava šengenskog režima koji će raspolutiti hrvatsko-srpsko-bosanski jedinstveni kulturni prostor, na koji su okačene dvije egzotične balkanske državice Crna Gora i Makedonija. Slutnja te ugroze, već je pobudila pritajenu jugofiliju. Jugofilija nije jugonostalgija, prvo je aktivni sentiment, a drugo pasivni. I nema veze s nekakvim jugocentrizmom - tako nešto više zaista ne postoji kao politički koncept, ali se donekle održalo kao ekonomska datost, kao - jugosfera. U Beogradu, centru regije, nalaze se sjedišta mnogih velikih kompanija koje djeluju ne samo na eksjugoslavenskom prostoru. Multinacionalke i autohtone kompanije koje su uspješno izašle na novo, istočnoeuropsko tržište, budući da se domaći tipovi tu bolje probijaju nego strani entrepeneri, najradije baziraju u Beogradu, gdje nalaze gotovo neograničen rezervoar kadrova, beskompromisnih mladih ljudi sa završenim stranim školama i znanjem jezika, kao i uhodane poslovne procedure u metropoli jedne nekoć važne države, te neusporediv noćni život grada koji je upravo "N.Y. Times" obilježio kao "balkanski New York". Sa druge strane, najveće hrvatske privatne kompanije nastoje razviti regionalni portfelj: "Atlantic" je kupio "Drugu" i sad ima multi-kulti menadžment, a "Atlantic" želi "Merkator", što znači da bi se težište našlo izvan granica države, pa bi postao prava "regionalna multinacionalka".
Jugofilija i nastanak jugosfere, izazivaju proplamsaje jugofobije, koja je iracionalna, ali isto tako duboko ukorijenjena kao i suprotne emocije, koje je nemoguće braniti ili osporavai racionalnim argumentima. Još dublje od tog "politiziranog" sloja kolektivne podsvijesti leže balkanski sentimenti - balkanizam ili "balkanluk", što je naš, balkanski oblik običnog turskog plurala "balkanlk", dakle - Balkani, odnosno balkanizmi... To je dijelom kulturno nasljeđe otomanizma, koje determinira društvo, a dijelom slavenska matrica, koja oblikuje zajednicu. Sevdah i čojstvo, primordijalno divljaštvo planinskog stanovništva kojem se toliko divio sir Fitzroy MacLean, škotski klanski poglavica, britanski baronet i egleski tajni agent po kojem je modeliran James Bond. "Isti ste kao i Škoti, nema tu razlike", govorio je taj Titov prijatelj koji je u selu Šarganu pronašao najbolju pečenu janjetinu na svijetu, o tome nešto rekao maršalu i sutradan su četiri pukovnika Udbe u "Packardu" došli po kuhara pa ga odveli, u Beogradu instalirali palaču pored Akademije nauka gdje se i danas nalazi njegova renomirana restauracija "Kod Vuka". Autor ovog kafanskog semiliterarnog tipično srpskog lirsko-političkog apokrifa kolega je Aca Tijanić.
Duh balkanskog atavizma kruži regijom...