Nije manjkalo euforije u posljednjih sedam dana. Naslušali smo se i nagledali svega i svačega, a malo je bilo pametnih stvari koje bi trebalo zapisati i ponekad ponoviti. Uglavnom, sve negativni primjeri da se pokaže kako ne treba.
Počelo suđenje Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku RS. Euforija počela odlaskom predstavnica nekoliko udruženja u Hag, a nastavila se poluhisteričnim medijskim izvještavanjem o fenomenu prazne stolice u Haškom tribunalu.
Biljana Plavšić, bivša predsjednica RS, odslužila dvije trećine zatvorske kazne za ratni zločin koji je priznala u Haškom tribunalu i vratila se kući.
Problem je kako se vratila, ko je dočekao, zašto se vratila, gdje će biti, koga će posjetiti i ko će je primiti u svom kabinetu (po uzoru valjda na susret u Predsjedništvu BiH Nasera Orića i Sulejmana Tihića, kada se davala podrška poništenoj haškoj presudi od dvije godine za ratni zločin). Već se nagađa gdje će Plavšićeva raditi i kod koga će primati savjetničku platu (po uzoru valjda na osuđenog generala Armije BiH Rasima Delića). Doček Plavšićeve nije bio ni blizu onome u Zagrebu, kada se dočekivao osuđenik Tihomir Blaškić. Većina analitičara zgranuti su činjenicom da je osoba osuđena za ratni zločin, nakon izdržavanja kazne, puštena na prijevremenu slobodu u skladu sa zakonskim propisima zemlje u kojoj je izdržavala kaznu i uz saglasnost nadležnih institucija. U svojim elaboracijama oni baš kao da osjećaju sve boli i rane nevinih žrtava, plaču i dižu bune na novinskim stupcima gdje znaju da su čitaoci bliski toj populaciji. Isti ti intelektualci drugačiju priču spremili su za drugu ciljnu grupu nekog drugog medija, jer za njih je sve ovo što se dešava sociološki fenomen kojim se bave u svojim projektima čiji je najvažniji dio - finansijska konstrukcija.
Uplakani intelektualci koji su u jednim novinama proživjeli patnje i doživjeli katarzu, u drugim novinama, duhovno oplemenjeni, pozivaju na novi (su)život.
Smrtni neprijatelji više nisu optuženi i osuđeni ratni zločinci, nego međunarodni predstavnici, pa se tako na listi za odstrel našao i Karl Bilt ministar inostranih poslova Švedske, koja predsjedava Evropskom unijom. Pljuju Bilta ovih dana oni isti koji kukaju da u BiH mora da ostane međunarodna zajednica, visoki predstavnik sa bonskim ovlaštenjima i da sastanke lidera ne smiju napustiti predstavnici EU i SAD. Prvo neće na sastanak bez Bilta, a sad ne valja Bilt kojeg su u samo dva dana povezali sa najistaknutijim optuženicima Haškog tribunala?! Kriv je Bilt i njegova vlada za sve i svašta. Glupo je nabrajati šta je sve za BiH uradila Švedska agencija za razvoj (SIDA), a posljednji primjer je možda od presudnog značaja za liberalizaciju viznog režima jer su, zahvaljujući njihovom novcu, uvezani matični uredi u BiH nakon čega je omogućena uspostava sistema za izdavanje biometrijskih pasoša. To je bio okidač da cijeli proces krene.
Zahvaljujući pomoći Švedske, BiH je ispunila svoje obaveze, pa se nisu mogli pljuvati čelnici nadležnih bh. institucija, a onda je popljuvana cijela Evropa što ne da ulaznicu na bijelu šengensku listu "jednom narodu". Srećom pa ranije nije došao turski ministar inostranih poslova Ahmet Davutoglu, inače bi bilo da je Evropa odbacila "otomanski Balkan". Švedskoj se na prijemu oko 40.000 bh. građana zahvalio i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, teatralno otkazavši posjetu u koju su ga ti isti bh. građani pozvali. Najgore je čovjeku kada ne zna šta bi sam sa sobom. Onda su svi drugi krivi što je život tako okrutan, što samo naviru izlivi mržnje i nove zavjere.