Bolji aristokratski kurikulum britanskog diplomata teško je i zamisliti. On je mlađi sin drugog grofa od Oxforda, praunuk premijera H.H. Asqutha, koji je vodio liberalnu vladu od 1908. do 1916. godine.
Taj stari gospodin bio je toliko izobražen intelektualac da je u dokolici prevodio Kiplinga na starogrčki. Osim toga uveo je u Veliku Britaniju socijalno osiguranje i znatno reducirao ovlasti Gornjeg doma, u koji su ga zatim primili pa je postao prvi Lord of Oxford and Asquith, dobivši nasljednu titulu koja čak i mlađim sinovima njegovih muških potomaka osigurava naslov Honourable. Što znači da će lik koji će se, po svemu sudeći, pojaviti u Bosni u ulozi novog prokonzula balkanskog protektorata, imati naslov His Excellency The Honourable Dominic Asquith, CMG.
Dosadašnji ambasador u Kairu, Asquith treba doći u Sarajevo ne kao visoki predstavnik međunarodne zajednice, koja preko Implementacijskog vijeća nadzire provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, nego kao izaslanik Europske unije. Prema koncepciji koju izravno podupiru Amerikanci, a Englezi po običaju daju kadrove za izvedbu, pa se još sve usklađuje s politikom Turske, važne regionalne sile i strateškog pivota SAD na Bliskom istoku, novi visoki predstavnik EU (Head of Delegation) imao bi ulogu političkog arbitra na terenu, dok bi se OHR istodobno izmjestio u neko bliže ili dalje središte međunarodne diplomacije, možda Beč, Bruxelles ili čak New York. Lontano dagli occhi, lontano dai cuore, pjevao je Sergio Endrigo, Daleko od očiju, daleko od srca… Uloga visokog predstavnika međunarodne zajednice i OHR-a smanjivat će se proporcionalno kvadratu razdaljine, dok se praktično ne izblenda, rastvori u onome što se kolokvijalno naziva "generalna diplomatska muljaža", ili "jalovo prepucavanje na East Riveru". Dotle bi preko svog "šefa izaslanstva" Europska unija nominalno preuzela političku inicijativu na terenu. No s Englezom koji bi sjedio u Sarajevu, dok se OHR oglašava izdaleka glasom jednoga od beznačajnih činovnika kakvi se u posljednje vrijeme imenuju na čelo te ustanove pa po autoritetu nisu ravni ni američkom veleposlaniku u Bosni i Hercegovini - očito je da bi upravljanje, zapravo, vrlo neposredno preuzeo State Department. Nigdje to ne piše i neće biti napisano, ali to je realnost. Ono što se odluči u Washingtonu na otprilike srednjoj razini vanjskopolitičke administracije naprosto će se diplomatskom transmisijom, preko engleskog ambasadora koji je sličnu podređenu rolu igrao i u Egiptu (što je završilo ne baš sjajnim rezultatom) aplicirati na Bosnu, gdje se razvila institucionalna i ustavna kriza koju sad valja raspetljati određenim političkim sredstvima i mjerama...
Novokomponirani visoki predstavnik EU, međutim, nema izvorne ovlasti koje bi mu omogućile da bitno utječe na stvari. U rukama visokog predstavnika međunarodne zajednice ostaju tzv. bonske ovlasti koje mu dopuštaju da ukine svaku odluku domaćih vlasti i demokratski izabranih predstavničkih tijela pa ih zamijeni bilo kakvim arbitrarnim rješenjima koja mu se učine prikladnima. Zato je zamišljeno da restriktivne odluke predstavnik EU donosi "u konzultaciji s visokim predstavnikom međunarodne zajednice", čime bi mu ovaj zapravo stavio na raspolaganje, odnosno posuđivao svoj autoritet prilikom donošenja "odlučnih mjera". Među čarobnjacima u svijetu Harrya Pottera to nije moguće, jer svaki čarobnjački štapić ima jezgro koje reagira isključivo na ruku pravog vlasnika, ali u ovom bosanskom slučaju, smatralo se, nije potrebno tražiti dlaku u zmajevskom jajetu.
Dok se "energično djelovanje" EU početkom 2011. pripremalo u Bruxellesu, napisan je jedan "position paper", prednacrt što precizira "mjere koje bi se mogle donijeti u odnosu na određene ljude i pravne osobe s obzirom na situaciju u Bosni i Hercegovini". Kao kriteriji za primjenu tih mjera navedeni su: "potkopavanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, ustavnog uređenja i međunarodnog karaktera BiH", zatim "ozbiljna prijetnja stanju sigurnosti" te "ugrožavanje okvira mirovnog sporazuma i implementacijskih mjera Daytonskog i Pariškog sporazuma". To je vrlo široka formulacija koja omogućuje progon recimo Mileta Dodika, vehabija iz Alipašina polja i svih hrvatskih lokalnih političara koji odluče opstruirati uspostavu vlade Federacije BiH, protiv kojih su ove mjere, zapravo, i zasnovane. A sastojale bi se, prema "prednacrtu" od "zamrzavanja osobne imovine i zabrane kretanja", isprva na godinu dana. To je dakle sredstvo, a što je cilj, odnosno stvarni motiv za primjenu takvih mjera?
U Bosni i Hercegovini održani su nedavno izbori i zatim je formirana Vlada FBiH, kojoj predstavnici hrvatske većine osporavaju ustavnost. Oni sami nisu bili spremni ući u nju iako im je, zapravo, ponuđena nadproporcionalna zastupljenost. Stvar je u tome što su dobro shvatili kako bi u tim resorima bili izolirani, te da će bošnjačka većina ostvariti nakanu da monopolizira nacionalne resurse jer će u javna poduzeća i regulatorne agencije kao i do sad imenovati samo svoje ljude, neke od njih, doduše, Hrvate i Srbe, ali isključivo pripadnike stranke koja je u bosanskoj politici sad osvojila vodeće mjesto. Cijelu je podvalu iskombinirao bosanskohercegovački SDP, a tu prilično sofisticiranu ujudurmu razumiju samo insajderi. U svjetskim diplomatskim metropolama u tu se materiju neće previše udubljivati jer ondje imaju i važnija posla nego da istražuju tko je i kako u sarajevskoj čaršiji kome nasapunao dasku…
Stožerna bošnjačka stranka, "postnacionalistički" i zapravo prilično umjereni SDA, sam nešto takvoga ne bi nipošto mogao ostvariti, jer se u njegove redove, budući da je tipična etnička partija, ne upisuju pripadnici drugih naroda. U SDP-u ima ih poprilično, pošto je kao sljednik SKJ u svojim redovima zadržao određen broj "bioloških" i "idejnih" unitarista. SDP ipak dobiva samo neznatan dio hrvatskih i srpskih glasova (oko 2,5% od prvih i oko 1,5% od drugih glasova ta dva biračka tijela), ali usprkos tome, kadrovski i ideološki, može za koaliciju SDP/SDA odigrati ulogu "legitimacijskog" faktora prilikom stvaranje većine koja će manjinski hrvatski etnik zapravo minorizirati. Stoga SDA prepušta SDP-u da obavi misiju u kojoj imaju zajednički interes - s tim da je pri tome primarni motiv SDP-a gola moć, dok je kod SDA po srijedi izraz autentične težnje da se ostvari suverenitet na širem području Bosne, pa i ondje gdje Bošnjaci nisu u većini zato što su iz tih krajeva u ratu bili protjerani, ili to nisu ni ranije bili. Kod jednih je, dakle, motiv materijalni, ukoliko je doživljaj moći vezan više za fizičku, nego za duhovnu sferu, a kod drugih bliži mistici nacije, vjere, rase i kulture, ali, realpolitički, lako su se uskladili oko zajedničke, nacionalne platforme. Jedina opozicija tom savezu u Sarajevu su dvije disidentske frakcije SDA, Silajdžićeva i Radončićeva, poraženi SBiH i marginalizirani SBB, ali to su više čaršijski centri moći nego istinske političke partije.
Budući da je u toj konstelaciji osporeno formiranje Vlade BiH, a osnivanje one "savezne", državne Vlade time u nedogled odgođeno, uzbunjen je Bruxelles, a digla se na noge i američka administracija. Reguliranje odnosa triju ravnopravnih etnika zasnovano na pravu veta jako je kompliciran i mukotrpan proces. Zato su sad inicijativu preuzele tri sile u kojima se reflektira administrativni refleks dviju starih carevina i jedne nove, globalne, gdje podjednako ne haju za izvoljevanje podanika u udaljenim provincijama. Odlučili su, dakle, da naprosto pojačaju pritisak dok ne ostvare fuziju i nametnu rješenje. Predstavnici hrvatske većine eliminirani su usprkos proceduralnim i ustavnim preprekama pa su time privremeno zadovoljene ambicije bošnjačkog bloka, što je trenutačno umanjilo rizik od konfrontacije s onim srpskim, koji uživa neusporedivo jaču međunarodnu podršku.
Bosna i Hercegovina nije krucijalno krizno žarište pa zapadna diplomacija nije spremna tu utrošiti ne znam kakvu energiju, ali ipak ne može dopustiti blamažu i totalni zastoj, jer bi se time privukla pažnju na činjenicu da je zemlja, administrirana uz enormni trošak međunarodne zajednice te uz primjenu najsuvremenijih demokratskih tekovina i načela, u sve većem zaostatku za državama Europske zajednice. Ako za to ne smiju biti krivi upravitelji, najbolje je da su krivi lokalni "etnički vođe", balkanski svađalice i virulentni nacionalisti. Treba, dakle, suspendirati njihov politički legitimitet ostvaren na izborima, pa ga nadomjestiti "aktivnijom rolom" međunarodne diplomacije i to upravo onog njenog sklopa koji je sasvim nedavno doživio povijesni krah u arapskom svijetu i u Sjevernoj Africi.
Bosna i Hercegovina dvaput je poslužila kao laboratorij za moderni socijalni inženjering. Prvi put bila je ogledni zasad idealne socijalističke demokracije, a zatim, uvodio se složen parlamentarni sustav koji je kombinacijom načela reprezentativnosti i jake lokalne autonomije trebao poništiti etničke divizije što su nastale u građanskom ratu. Rezultat je u oba slučaja bio porazan. Tolerancija se pretvorila u krvavi interkomunalni sukob koji su potakli postkomunistički lideri, a sav zapadnjački angažman doveo je do trenda islamizacije i "de-europejizacije" Bosne, koju bi sad još dalje u tom smjeru trebao gurnuti upravo novi nominalni predstavnik Europske unije. To se očituje već na simboličkoj razini, pošto na taj položaj dovode jednog klasičnog "kolonijalnog" diplomata s Bliskog istoka, kojemu se, uostalom, dok je bio na straži, dogodio debakl potpuno neočekivanog urušavanja prijateljske diktature koja je kontrolirala vitalni Sueski kanal!
Klandestini intervencionizam ima u Bosni dugu, nepriličnu historiju.
Kad je u ratno doba među Bošnjacima trebalo suzbiti islamistički utjecaj Teherana, centra muslimanskog revolucionarnog pokreta, importirani su mudžahedini koje je financirala saudijska kraljevska kuća, a hendlala CIA. Tako se među ratnim dobrovoljcima našlo troje ljudi koji su sudjelovali u rušenju njujorških Blizanaca. Bosna je za njih bila ona što je Španjolska u doba građanskog rata bila za komuniste. Al Quaida, organizacija koja ih je okupljala, utemeljena je na striktnom arapskom vehabizmu - svi su muslimanski ekstremisti fundamentalisti, ali ovi asketski mistici koji su u modu uveli eksplozivne prsluke, zapravo su jedna degenerirana sekta s kojom će, mislili su, biti lakše manipulirati nego s autentičnim pokretom imama Homeinija ili sa starinskim, veoma konzervativnim egipatsko-sirijskim Muslimanskim bratstvom, koje je u jednom času mutiralo u prilično zaraznu formu...
Da bi eliminirali utjecaj Bratstva (čiji su predstavnici u bivšoj Jugoslaviji, braća el Hasanein "otkrili" Aliju Izetbegovića), te da bi otklonili opasnost od miješanja iranskih ekstremista, Amerikanci su u priču uveli ove navodno kontrolirane saudijske Allahove komandose, a s njihovim dobrovoljcima iz Rijada stigla je novčana pomoć s kojom je do danas već oko jedan posto, a po nekima dva ili više posto bošnjačkog muslimanskog stanovništva postupno pretvoreno u vehabite, koji uglavnom prebivaju u zatvorenim no ne samo ruralnim zajednicama…
Vehabitska ekspanzija više se nipošto ne priželjkuje pa je napravljena nova kombinacija. Turska vanjska politika usaglašena s američkom imala je sigurno značajnu ulogu na Bliskom istoku koji je odjednom, od Maroka do Jemena, zahvatila "demokratska intifada". U epicentru zbivanja, u Egiptu, bili su aktivni mladi ljudi koji su prošli školovanje za opozicijsko ulično djelovanje u uvjetima diktature kod beogradske organizacije "Otpor", nastale prilikom rušenja Miloševića. Institucionalizirana i fundirana, poučavala je zatim aktiviste koji su pokrenuli ustanak protiv Mubaraka. Oni su nastupali u kombinaciji s Muslimanskom braćom, čije se puno brojnije članstvo zaklanjalo iza ovih prominentnih mladih intelektualaca i studenata (što na neki način bizarno podsjeća na bosansku koordinaciju SDP-a i SDA). Moglo bi biti da se među egipatskom Muslimanskom braćom sad širi neki turski utjecaj, a u svakom slučaju, Turska je uzor svim takvim islamskim demokratima koji žele pomiriti vjeru i državu, modernitet i tradicionalizam, razvoj i inherentnu društvenu zaostalost konzervativne muslimanske zajednice. Do te točke balansa tursko je društvo, doduše, stiglo iz suprotna smjera. Revolucionarni sekularizam ataturkovskog tipa pod posljednjom se vladom stranke Pravde i razvoja (AK Parti) premijera Erdogana, predsjednika Guela i ministra vanjskih poslova Ahmeda Davutoglua (kojemu su obojica prethodnih bili studenti na Marmara University), adaptira u smjeru jedne više islamske verzije modernizatorskog kapitalizma, koji istodobno usvaja imperijalne diplomatske tradicije Otomanskog carstva, pa jača svoj utjecaj u Egiptu, u kaspijskoj zoni i - na Balkanu. No, tu nema ničeg nazadnjačkog, naprotiv, jačanje toga nekadašnjeg ekumenskog carstva zbiva se usporedno s povećanjem moći Rusije ili Njemačke (a ono što se danas događa u Mađarskoj, refleks je i karikatura toga procesa). Naprosto, Amerika je odsutna i preangažirana, pa djeluje posredno, s osloncem i u kombinaciji sa svojim glavnim saveznicima.
U Bosni bi se, dakle, trebao sad pojaviti Dominic Asquith i preuzeti vodeću ulogu od austrijskog diplomata Inzka koji, smatra se, nema dovoljno jak autoritet, pa bi se u Sarajevu, posredstvom novoga čovjeka upućenog iz Foreign and Commonwealth Office, trebao još jače osjetiti utjecaj Ankare i Washingtona. No kojem vragu to treba? Za svoga službovanja, bivši predsjednik britanske Liberalno-demokratske stranke Paddy Ashdown kao visoki predstavnik unazadio je, možda i trajno onemogućio, bosanski demokratski proces jer je arbitrirao dokidajući svaku odgovornost domaćih političkih lidera. Sad bi opet preko Sarajeva trebalo projicirati utjecaj atlantskih i bliskoistočnih centara moći i u ime Europske unije, iz lokalne politike eliminirati Nijemce, Francuze, Španjolce, Talijane, Austrijanace, Slovake… što je zaista vrlo neobično okolišan pristup zadatku brže europejizacije Bosne! Naravno, pritom je ključno onemogućiti uplitanje Rusije i, osobito, Vatikana, što će, uostalom, kompenzirati sarajevska investitura jednog britanskog katolika.
No, zašto bi se, zaista, nekom europskom zemljom upravljalo kao da je problematični bliskoistočni provizorij, divlji Kurdistan ili Južni Jemen? Bošnjaci su zapadnjaci, društvo je tu odavna sekularizirno pa gotovo nitko ne čita Kuran, ali gotovo svi piju pivo. Privredni razvoj osujećen je budući da je izazvana ovisnost o ekonomskoj pomoći skopčenoj s enormnom korupcijom. Bosna ima najgori mogući deal - u ratu branili su je Europljani, a u europske tekovine u miru uvode je Amerikanci, oboružani taktom i dubinskim razumijevanjem europskih etničkih relacija. Nedostaje još samo Britanac u crnom odijelu s plavom kravatom da se na Baščaršiji stvori kolonijalni ugođaj virtulanog radža: Take up the White Man’s burden - Send forth the best ye breed - Go, bind your sons to exile - To serve your captives’ need!
Dominic Anthony Gerard Asquith (54), štitonoša reda sv. Mihovila i sv. Jurja (CMG), bio je ambasador u Egiptu od 2007, a prije toga, sve od 2004. ambasador u Bagdadu i direktor iračkog odjeljenja Foreign Officea. Služio je u Rijadu, Muskatu i Amanu. Rođen je na Zanzibaru (danas Tanzanija). Kako se može pogoditi već po njegovu imenu, katolik je pa kao i otac i stariji brat (drugi i treći erl od Oxforda) pohađao je koledž Ampleforth koji drže oci benediktinci u sjevernom Jorkširu (i tu je u posljednje doba prijavljeno šest pedofilskih skandala). Studirao je grčki, latinski i antičku historiju. Njegova je rođakinja glumica Helena Bonham Carter (unuka druge žene njegova čuvenog djeda). Fin gospodin taj Dominic-paša Asquith. Klasičan kolonijalni profil, tip uzgojen za istaknute diplomatske pozicije u bliskoistočnim vukojebinama. A meni se Sarajevo uvijek činilo kao prijestolnica jugoslavenskog rokenrola!