Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju naše zemlje s Evropskom unijom iščekujem putem radija vozeći se istočnom Bosnom. Nigdje se kao u šumama Romanije ideja Evrope Bosni ne čini daljom i tuđijom, ali istovremeno i potrebnijom. Prije nekoliko mjeseci sam putujući ovim područjem na samom ulasku u Han Pijesak iz pravca Vlasenice propuštao kolonu svatova.
To je bila parada oldtajmera. Nešto tako sam ovih godina jedino sretao na jadranskim otocima Korčuli i Mljetu. Ti ljudi možda i jesu zadovoljni svojom vlašću i svojim političarima - oni su sad u svojoj vjeri i na svojoj zemlji - kako bi to rekla jedna izborna ezdeaovska parola - budući da je to uvjerenje subjektivno, ali se nepristrasno mora reći da im životne potrebe mogu i treba da budu zadovoljavane na mnogo kvalitetniji način. Tu ima i te kako prostora za podizanje životnog standarda, jer jedno je voziti audi 6, a drugo tri decenije starog "stojadina". Ipak, ni po čemu se danas ne bi reklo na prolaznicima pored puta da je tim ljudima stalo do toga da negdje idu, da se u nekom boljem pravcu mijenjaju, da neka stroga i dobra bjelosvjetska pravila i standarde poštuju i primjenjuju. Ništa na izrazima njihovih lica okupanih na jutarnjem suncu ispred kafana, prodavnica i oko pijaca ne odaje nezadovoljstvo, nemir, žurbu. Naprotiv, i ovdje kao i u svim drugim, posebno manjim i izoliranijim bosanskim mjestima, apatija je takva da se može skoro opipati i ona je ono što bosanske ljude čini učmalim, u neimaštini mirnim, sviklim na takvu sudbinu.
Događanja iz Luksemburga, bez obzira na sav trud televizije da atmosferu učini "napaljenom", prolaze s krajnjom nezainteresiranošću. Kao da se sve događa nekome drugom. Obični ljudi se ne identificiraju s takvim stvarima, previše je sličnih slika, potpisa, obećanja, slikanja... memorija podstiče oprez, nama je isto raditi i od istog živjeti, sastavljati kraj s krajem, kažu oni. Pažljivije se jedino prate vijesti o carinama, strana roba će još lakše ulaziti u zemlju, domaća će proizvodnja imati jaču konkurenciju i sve to uvećava šanse o pretvaranju naše zemlje u jedan strani supermarket. Ljudsaka uobrazilja nije uhvaćena tim zbivanjem, nadanja su još na drugoj strani. Ako padne dobra kiša na vrijeme bit će sijena na Romaniji, u Hercegovini je zadnjih dana "natopilo". Na djelu je bosanski izolacionizam, uvjerenje da će nas Evropa svojim dobrim i lošim stranama ipak nekako mimoići. To nam je bar do sada uspijevalo. Uvjerenje da se sve evropske integracije mogu desiti i bez nas, da ćemo mi zbiljski biti zaobiđeni te da od svega nikakve koristi i nećemo ni imati, preovlađujuće je uvjerenje običnih bosanskih ljudi. Stoga ih ta evropska naracija puno i ne dotiče. To nije evroskepticizam već evronihilizam.
Drugi stav koji se povodom aktualnih evropskih integracijskih zbivanja da identificirati jeste uvjerenje, tipično naše, da se od evropskog paketa može uzeti samo jedan njegov dio, i to onaj najpoželjniji. Riječ je, naravno, o novcu, i to o grantovima, nepovratnim sredstvima, a ne kreditima. Sandžaklije u Sarajevu već mirišu poso. Problem je jedino u tome, po jednom takvom priznanju, što zbilja ima vrlo malo ljudi koji se u te silne procedure pristupa fondovima razumiju. Oni znaju da onaj ko se prvi i kvalitetno prijavi može računati na dobitak. Ovo tipično redukcionističko razumijevanje evropskih integracija sigurno je najraširenije, ali i najlakši je način da se cjelokupan projekat približi široj javnosti. Nisam siguran da čobana na Vlašiću ili Romaniji, težaka u Hercegovini ili Posavini puno interesuju priče o ljudskim pravima, globalizaciji, sudjelovanju žena u javnom sektoru, zajedničkoj evropskoj budućnosti i sl. Njemu se ideja Evrope može predočiti samo konkretno, ako će gumene čizme zamijeniti kožnim ili domaći traktor italijanskim. U oba slučaja Evropa se razumijeva samo kao sredstvo kojim ćemo bolje živjeti, a manje raditi. Istina, ona se samo pod tim uvjetom jedino i može prihvatiti, odnosno, obični ljudi, a ne elite, moraju osjetiti opravdanost integriranja nekog nacionalnog/državnog/kulturnog entiteta u njene okvire.
I kao treći stav valja istaći one snage koje smatraju da se proces bosanskog evropskog integriranja odvija tako sporo da će sama praksa i ideja ujedinjene Evrope biti nadiđena prije no što mi steknemo uvjete za njeno članstvo. I ovo je vrlo mogući scenarij. Velike evropske nacije, čija je Evropska unija proizvod, neprestano su u traganju za modelima političkog, ekonomskog i društevnog pregrupiranja koje treba da im omogući što veću sigurnost i ekonomski prosperitet. Nije uopće nemoguće, čak je i vrlo izvjesno, da se za deset godina sadašnja Evropska unija transformira u neki drukčiji entitet. Oni koji misle da zbog takve mogućnosti u briselskom pravcu i ne treba žuriti ipak treba da znaju da će sadašnji bogati biti i tad još samo bogatiji, a siromašni siromašniji i ovisniji. Naš bi seljak u tom slučaju mogao ostati i bez traktora i bez gumenih čizama.