Nesumnjiva je evropska budućnost cijelog prostora zapadnog Balkana (kako se to sada kaže), pa time i Bosne i Hercegovine. Na bivšim jugoslovenskim prostorima godinama traje trakavica zvana evroatlantske integracije. Jugoistočna Evropa, zapadni Balkan, stabilizacija i pridruživanje, Partnerstvo za mir, svakodnevno terorišu medijski prostor Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine.
To je ona čuvena mrkva kojom demokratski i razvijeni svijet sa dvostrukim aršinima, zaluđuje urođenike sa Balkana. Problem je to što ta mrkva liči na gumu za žvakanje. U primamljivim obećanjima, ovom prostoru se nudi perspektiva punopravnog članstva, naravno kada se ispune uslovi, a niko ne zna koliki će biti taj spisak. Jedino je izvjesno da će se uslovi za buduće članstvo stalno pooštravati i usložnjavati. To dalje znači da od punopravnog članstva za većinu zapadnobalkanskih zemalja nema ništa u narednih deset godina i još dalje. Prijemom 10 novih članica, Evropska unija je popunila kapacitet i teško je prihvatila Rumuniju i Bugarsku, iako nisu ispunile podosta zadatih uslova i trebaće im duge godine da se donekle približe `evropskim standardima`.
Šta će biti sa onima na čekanju? U Berlinskoj deklaraciji kojom je Unija obilježila svoju 50-godišnjicu, nema ni riječi o proširenju, nema riječi ni o nedonesenom ustavu. Pokazuje se tačnom pretpostavka da će se Evropska unija o sebi zabaviti. Već sada postoji jasna i neskrivena neravnopravnost za većinu novoprimljenih država iz nekadašnjeg istočnog bloka. To su sada drugorazredne članice koje trpe diskriminaciju u mnogim oblastima, a takav pristup se više ničim i ne pravda. Čini se da su se Bugarska i Rumunija kvalifikovale za trećerazredne članice. Kada bi kojim čudom preostale zemlje ušle u članstvo, to bi bile šestorazredne članice, bez šansi da imaju vlastiti ubrzani put, prije svega ekonomskog razvoja. BiH nema nikakvih šansi da se približi punopravnom članstvu još zadugo. Ima dosta naše nespremnosti, ali treba reći istinu: većina ključnih razloga za neproširenje je na strani Evropske unije. Prvo je svakako duboka institucionalna kriza kojoj se ne vidi kraj. To prati nepovjerenje evropskih građana u sposobnost Evropske unije da riješi nagomilane probleme, tačnije da ima rješenja za budućnost. Zatim nepostojanje apsorpcionog kapaciteta, nedonošenje evropskog ustava, odredba (samo ?) francuskog Ustava po kojoj građani Francuske na referendumu odlučuju da li će u Evropsku uniju biti primljena neka nova članica. Sve veću ulogu (ne samo neinstitucionalnu) dobijaće i javno mnjenje sadašnjih (starih) članica. Tu je i bježanje od Turske koje će se pravdati neprimanjem zapadnobalkanskih zemalja. Valjda je to dovoljno za konstataciju da će vrata za punopravno članstvo u Evropskoj uniji još dugo biti zatvorena za preostale zemlje. Uostalom, njemačka kancelarka Angela Merkel je nedavno jasno rekla i Hrvatskoj - ne možemo vas primiti dok se ne donese ustav EU. Dalje je nastavila da se ne zna kada će i kakav ustav biti donesen, s obzirom da je na referendumu odbijen u dvije države i ne može biti ponovljen referendum sa istim tekstom, dok se 18 država koje su usvojile Ustav, ne želi izjašnjavati o nekom drugom tekstu ustava.
Očekivati je da Evropska unija nudi surogat za članstvo putem mediteranskih saveza koji bi činile članice EU, ali i Turska, neke arapske zemlje, pa onda CEFTA sa sumnjičavom Hrvatskom i zapadnobalkanskim zemljama i Moldavijom, pa još koješta.
Pa dobro, šta nam je činiti? U se i u svoje kljuse, sa obavezom da saslušamo svakoga, a da uradimo po svojoj odgovornosti. U narednoj deceniji, čeka nas istorijski i herojski zadatak - oslobađanje naroda od siromaštva. Kakve su šanse? Koje su perspektive? Biće tu nepovjerenja, ko bajagi nestrpljenja, pa i mrgođenja onih koji su od stabilizacije i pridruživanja napravili sebi zanimaciju, a mnogi i posao. Mi nemamo prava pristajati na takvu igranku, jer to zbog unutrašnjih odnosa, vodi na stranputicu.
Mješoviti hor sastavljen od zagovornika tzv. građanske države, činovnika koji bi da upisuju `uspješne reforme na brdovitom Balkanu` u svoj diplomatski tefter, nastaviće istim putem za reformu policije, za ustavne promjene, bez želje da se postigne dogovor. Sada nemaju ni Ešdauna da im smišlja nebuloze o tri evropska policijska principa koji ne postoje u praksi, jer se ona u svijetu i Evropi, razlikuje od države do pokrajine. Neće više biti OHR-a sa odlukama budibogsnama, već će izabrana vlast u BiH morati sama, bez tuđih pritisaka i navijanja, ponijeti odgovornost za stanje i odnose u svojoj državi. Teško se bilo kome razumnom i odgovornom, moglo dopasti ono što je radio i govorio Pedi Ešdaun. Njegovo djelovanje je bilo za jedne sramota, a za druge - uvreda zdravom razumu. U jednom se može složiti sa Ešdaunom - na kraju svog mandata rekao je gorku istinu: Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena i uplašena zemlja.
Bosna i Hercegovina može postojati i razvijati se na tri oslonca: međusobno povjerenje (koga sada nema), zajednički interesi (koje treba usklađivati) i ravnopravnosti (koja teško pada onima koji žele biti ravnopravniji). To su tri principa za BiH, a oni se mogu generisati ekonomskim razvojem. Ako to izostane, neće biti ni BiH u sadašnjem vidu. Bošnjačka politička elita još ne prihvata da se temelji ustavnog i političkog uređenja BiH, mogu određivati samo dogovorom izabranih narodnih predstavnika i da je to jedina istina. Zahtjevi za dominacijom većinskog bošnjačkog naroda u BiH, očekivano proizvode nesigurnost i odbojnost Srba i Hrvata prema takvoj državi projektovanoj po viđenju samo jednog od tri konstitutivna naroda. Šta znači vajkanje muslimanskog (i sve više političkog) poglavara reisa Cerića - da od bivših jugoslovenskih naroda samo (još) Bošnjaci nisu uspjeli napraviti svoju državu. Pri tom se pita kako ih neko može tjerati da žive sa onima koji su počinili genocid nad Bošnjacima? Jasna poruka da u takvoj njihovoj BiH, nema mjesta za druga dva konstitutivna naroda. Ostali kao kategorija, nisu im ni bitni. Zato se sada pokušava hvatati zadnji voz za korištenje instrumentalizovanih međunarodnih krugova. Providno je iliti transparentno da navodne reforme imaju veze uglavnom sa unitarizacijom BiH i željom za napredovanjem ambicioznih stranih činovnika. Kao rezultat takvih reformi, produbljuje se nepovjerenje i podižu međunacionalne tenzije.
Bosnu i Hercegovinu se ne može ni posmatrati ni tretirati, mimo odnosa u regionu zapadnog Balkana. Za cijeli taj prostor slijedi dug i mukotrpan put oslobađanja od zabluda i istorijskog vrtloga, od traženja prava na osnovu trgovanja žrtvama iz ratova hiljadu godina unazad, od nerada i iluzija da smo važni za bilo šta i bilo kome. Samo ubrzani ekonomski razvoj i poslije toga očekivanje zaslužene ponude Evropske unije za partnerstvo (ipak se nalazimo u Evropi), može biti ozbiljan cilj. I ta ljestvica je visoko postavljena, ali uz odgovornost, realno dostižna. Uz stepen ekonomskog razvoja, ide i razvoj demokratskog i civilnog društva. Tada će nam biti potrebni standardi i institucije koje su nam sada nametnuli stranci i koje su karakteristične za podobro ekonomski razvijene zemlje i društva. Zato će trebati revidirati gomilu loše prepisanih i još gore prevedenih propisa, uz institucije koje su oformljene zadnjih godina sa stranim imenima. Nažalost, mnogi iz tih ko bajagi domaćih agencija, sada su zavisni čak i od niskorangiranih stranih činovnika i koga sve još. Uz to, nepotrebna gomila procedura služi samo da bi se odugovlačilo i sudovalo, a pri tom život mora da čeka da `demokratske` institucije nedemokratski izabrane, donesu odluke. Uz dodatak, navodno, reformisanog i skupo plaćenog pravosuđa po mjeri stranaca, čija neodgovornost, neefikasnost i nedodirljivost ne daje dovoljan doprinos borbi protiv kriminala svake vrste.
Kada prestane protektorat OHR-a i kada se prestane tužakati po kuloarima i stranim metropoloma, moraće se za sto. Dogovor kuću gradi. Zato, uz svu zahvalnost međunarodnoj zajednici, vrijeme je za odgovornost, a to mogu samo izabrani političari u BiH. Mir i demokratija se mogu graditi, a ne mogu se nametati - ni bukvalno odlukama OHR-a, ni pritiscima. Uzalud je takav trud, sigurno je samo izgubljeno vrijeme. Zato je Republika Srpska postavila i razrađuje ekonomske i razvojne koordinate, pa će je u tome slijediti i drugi entitet. Ako, neka prepisuju od boljeg đaka. Tako će ostajati manje vremena za jalove sesije kod ovog ili onog ambasadora.
Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme građenja buduće Evrope, francuski sociolog Edgar Moren, u svom djelu `Misliti Evropu`, napisao je: `Za mene, za nas, Evropa bijaše riječ koja laže.` U budućem vremenu, za mene, za nas u BiH, Evropa treba biti riječ koja - razumije.