Istoričarka Latinka Perović ocijenila je nedavno da je Srbija prokockala svoju evropsku šansu te da Srbima, kao narodu, prijeti nestanak.
Svoju teoriju ova bivša političarka, koja je zbog liberalnih stavova izbačena početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Saveza komunista, gradi na istorijskim primjerima, po kojima je tokom vijekova normalna pojavu da pojedini narodi ne mogu da pronađu svoje mjesto u datom trenutku u svijetu, bježe u zatvorenost i nestaju. Povezujući to sa sadašnjim stanjem u srbijanskom društvu, tvrdi da je duh palanke doživio svoj pravi trijumf, a država je u velikoj mjeri "varvarizovana i zapuštena".
"Za regeneraciju bi bio potreban ogroman napor, koji sami ne možemo učiniti. Mislim da su šanse minimalne. Ali mora da postoji, pre svega, intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno - gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde", kazala je Latinka Perović, navodeći da je najtužnije što mlada generacija danas ne vidi svoju budućnost u Srbiji i stremi da završetkom školovanja što prije ode odavde.
Zbog toga, kaže, Srbija sem priključenja Evropskoj uniji nema drugu mogućnost, iako i sama Evropa ima svojih problema, ali nikada ranije ovoliku šansu još nije dala Balkanu.
Perovićeva smatra da se u Srbiji nisu desile političke promjene nakon izbora u maju, već su samo izmijenjene ličnosti na vlasti, koje svoj politički legitimitet, slično svojim prethodnicima, grade na dokazivanju da je prethodna vlast bila potpuno katastrofalna.
"Svi analizu počinju kod mandata prethodne vlade, a niko ne govori o ratovima, koji su uveliko umanjili i materijalne i ljudske resurse države", smatra Latinka Perović.
Niko s beogradske intelektualne scene odavno nije iskrenije i bolje definisao stanje u kojem se danas nalazi Srbija, precizno definišući da narodi i države ako žele da "prežive" moraju da se prilagođavaju pravilima koja u ovom trenutku važe, te treba da imaju jasno postavljen i realno ostvarljiv cilj.
Naravno da je najveća odgovornost na političarima i strankama da kreiraju ambijent kako bi svaki segment društva mogao da da svoj maksimalni doprinos u njegovom ostvarivanju.
Pojednostavljeno rečeno, da bi Srbija bila uspješnije i bolje organizovano društvo sadašnja politička elita na vlasti mora što prije da se odredi da li želi da i dalje živi u nedefinisanom stanju, negdje između Kosova i Evropske unije, teške prošlosti i nejasne budućnosti.
Ako se odluči za Evropsku uniju, onda Srbiju čekaju poniženja i ucjene na koje mora da bude spremna, baš kao i većinu ostalih države iz regije, koje su prešle ili još prelaze taj put, ali i šansa da nakon toga može da bude bolja, sređenija i perspektivnija država.
Evropska unija danas sa svim svojim slabostima, krizom i problemima nije idalno mjesto, ali je najmanje loše koje se nudi Republici Srpskoj, BiH, Srbiji i ostalim zemljama regije. Sami i izolovani, zarobljeni u vlastitim frustracijama, nemamo nikakvu šansu
Još je jedan bitan segment kojeg se dotakla Latinka Perović, a to je način na koji se upravlja resursima, materijalnim i ljudskim.
Teško se danas može naći, ne samo u Srbiji, već i ovdje, u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, primjer da je to kvalitetno upravljanje, osmišljeno, i da su naši resursi iskorišteni na najbolji način. To se jasno vidi iz stanja ekonomije, siromaštva građana, zapuštenosti resursa, od poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede pa do industrije i tehnologije.
Smisao svake dobre politike, bar to tako shvatam, trebalo bi da bude upravo da se na najbolji način upravlja resursima kojima jedan narod ili država raspolažu te da se pomoću njih postigne konkurentnost u svijetu.
Iskreno, teško da se može naći ijedan segment kojim raspolažemo, ako se govori o ekonomiji, u kojem su preduzeća Republike Srpske i BiH danas konkurentna na evropskom tržištu. Ako je to pretenciozno, onda u regionalnom okviru.
U čemu smo to konkurentni? Poljoprivredi? Danas više uvozimo hrane nego što proizvedemo. Industriji? Mogu se na prste pobrojati veliki sistemi koji rade i koji nisu devastirani ili uništeni, a oni se uglavnom svode na eksploataciju i primarnu preradu rude. Šta danas naši radnici zapravo znaju napraviti, a da bi bilo prihvaćeno u svijetu modernih tehnologija? Gotovo ništa.
Da li smo konkurentni u obrazovanju, školskom sistemu, u koji je uguran nakaradan princip po kojem se sve može dobiti za novac, pa i sertifikat na znanje? Naše društvo je siromašno, depresivno i već decenijama njeguje negativnu selekciju ljudskih resursa, tačnije u njemu ostaje samo onaj ko mora i iz kojeg mladi pokušavaju na sve načine da pobjegnu. Istraživanja kažu do dvije trećine.
U jednom takvom ambijentu teško da možemo nekom unutrašnjom dinamikom napraviti značajniji iskorak. Tu je ipak potreban snažniji međunarodni poticaj.
Plitičke elite neće, ne žele ili jednostavno ne znaju da jasno definišu cilj koji bi u sebi sadržavao sve elemente da bude ostvariv, dovoljno specifičan da okupi oko sebe najveći dio društva, mjerljiv, vremenski odrediv, realističan i dostižan. Samo deklarativno Evropska unija je etiketirana kao cilj, dok se u praksi godinama ništa ne dešava, sve se svodi na dnevnu političku priču i međustranačka pozicioniranja, svakodnevno "presipanje iz šupljeg u prazno".
Ako Hilari Klinton i Ketrin Ešton, predstavnice država i zajednica koje su u posljednje dvije decenije uložile veoma, veoma mnogo novca, vremena i političkog kapital da ekonomski, vojno i politički stabilizuju ovoj region, tokom ove sedmice bar malo poguraju procese, uspiju da ohrabre političare da snažnije krenu u reforme, onda je njihova turneja više nego dobrodošla.
Evropska unija danas sa svim svojim slabostima, krizom i problemima nije idealno mjesto, ali je najmanje loše koje se nudi Republici Srpskoj, BiH, Srbiji i ostalim zemljama regije. Sami i izolovani, zarobljeni u vlastitim frustracijama, kako kaže Latinka Perović, nemamo nikakvu šansu.