Zapravo, teško zemlji u kojoj je zbog bilo kojeg razloga organizovana i na osnovu svetskih pravnih akata prisutna međunarodna zajednica.
Jer jednom kada se uvuče u sve delove života, a i svesti, lokalnog stanovništva, nikako da ode. Zbog poznatih uzroka i posledica u našem regionu međunarodna zajednica jako je prisutna, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ako je razvoj Bosne i Hercegovine priča o uspehu, Kosovo i dalje ostaje neizlečen problem regiona u čije konačno rešenje sumnja sve više međunarodnih krugova, a i donedavni visoki predstavnik u BiH i sadašnji ministar spoljnih poslova Slovačke Republike Miroslav Lajčak.
Domaće, evropske realnosti bez sumnje govore o tome da ni slovačka ni evropska javnost ne prihvata praćenje ostvarivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je jedna od ključnih funkcija visokog predstavnika prema Aneksu 10, nedemokratskim sredstvima. Doduše, poslednjih godina, osim pokušaja, desilo se nije ništa ozbiljnije što bi ugrožavalo demokratske evropske ideje, ali ujedno, nije se ni ispravljalo niz nepravdi počinjenih prema pojedincima, građanima BiH, zbog nikada procesuiranih optužbi zbog antidejtonskog delovanja. I priznanje grešaka je naravno sasvim primerno za demokratski svet.
Sve u svemu, vrlo je interesantno da se visoki predstavnik u svojim poslednjim danima na funkciji kao ministar svoje zemlje setio onoga što bi pre svega trebao da se seti kada je bio na vrhuncu svoje misije. A to je da oba koncepta - visoki predstavnik i specijalni predstavnik EU - funkcionišu paralelno, iako se međusobno isključuju. Ako je BiH partner EU, a visoki predstavnik protektor zemlje, onda, naravno nešto nije u redu ako obe funkcije obavlja ista osoba. Ako se dobro sećam, ovo se desilo za vreme lorda Ešdauna, a sa ciljem da u prelaznom periodu neće biti diskontinuiteta u brizi za miran i demokratski razvoj zemlje. Nažalost, nije se desilo da stvarno EU efikasno asistira zemlji u procesima približavanja asocijaciji, već se i dalje insistiralo i sa podrškom jednog dela domaćeg političkog tela na izvornoj funkciji visokog predstavnika.
Ministar Lajčak u svojoj poslednjoj izjavi čak ističe da dok bude visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, evropska ideja biće na sporednom koloseku. On se dodatno i opredelio za ili ili - ili da međunarodna zajednica ostavi visokog predstavnika i zašto mora imati hrabrosti da on koristi svoja ovlašćenja ili ako hrabrosti nema, onda je bolje da ovu funkciju ukine i preda odgovornost Evropskoj uniji.
Nije teško zaključiti da su ove ideje bile prisutne tokom skraćenog mandata dosadašnjeg visokog predstavnika, koji najverovatnije nije dobijao adekvatnu podršku međunarodne zajednice koja ga je imenovala na funkciju. Zapravo se baš on iz nove države članice EU snašao u raljama različitih interesa i zapravo i nije imao manevarskog prostora za ostvarivanje vlastite politike.
Obavljao je najnezahvalniju funkciju da na samom kraju prizna da je u stvari nije ni mogao obavljati. Na kraju krajeva, Dejtonski mirovni sporazum ipak funkcionira, uprkos složenom uređenju države, ipak kreće komunikacija i dijalog i traže se konsenzualna rešenja. I što je dobro i za demokratiju i za evropsku ideju, narodi i građani BiH u velikoj većini znaju gde imaju pravo na svoje mesto. Bosna i Hercegovina kao državni korpus ni kao takva kakva je prema Dejtonu, ne može biti problem za status u EU, zajedno sa ostalim aplikantima u regiji. I u tom smislu treba i tumačiti i stav komesara za proširenje EU Olija Rena, kome je posao proširenje, da uveri sve države članice o napretku regiona, pa i Bosne i Hercegovine.
Prirodno bi, dakle, bilo da krene u ofanzivu EU sa svojim čovekom, koji bi dnevno brinuo o procesu i bio od pomoći čitavoj demokratskoj strukturi u BiH u ostvarivanju normi i pravila članice Evropske unije.
Posle odluke Brisela ko će da nasledi Miroslava Lajčaka biće jasnije dokle stiže istinska međunarodna briga o zemlji, koja posle svih oluja, ipak, gotovo deceniju i po živi u miru.