Taman pomislim i napišem kako se ne radujem autogolovima Glavnog Golgetera zbog mogućnosti da ga zameni neko sa postojeće klupe za rezervne igrače, kad ono odmah padoše autogolovi.
RT RS je, bar mene, u ponedeljak naveče razveselila pojavom Mini Hora Miletovih Dečaka u sat i po objašnjavanja kako je mudra politika dovela do toga da smo jači, lepši, pametniji i da svekoliki narod ne razume koliko smo sreće imali što smo ih imali. Sve, ali sve što su radili bilo je u cilju upravo da mi budemo najjači, najpametniji i najsigurniji!
U devedeset minuta neviđene demagogije u interpretaciji prava, ekonomije i njihovih istorijskih međusobnih odnosa, potceniše opet naše kolektivno sećanje i inteligenciju. Nadam se da su OHR i ostale međunarodne institucije snimile i pomno analizovale sve što je Trio za okretne igre i zabave te večeri izgovorio, a Onaj Koji Se Jedino Pita evidentirao poruku da ON sigurno jeste u pravu, ali nismo mi shvatili šta nam je ON poručio oko prenosa nadležnosti i tog preispitavanja.
Odnosno, ON jeste u pravu i kad nije, a mi nismo i kad jesmo - moglo se zaključiti iz međusobnog tepanja i glađenja narečenog Tria. Međunarodne snage, predvođene OHR-om, u njima su ponovo prepoznale potencijale za transparentne (a zar smo, zaboga, imali drugačije?) reformske procese i svetlu kolektivnu budućnost. Sa ovakvim suigračima Glavnog Golgetera, nema teoretske šanse da ne zazveči autogol i to tako da mreža ostane poderana.
Drugi autogol u samo nekoliko dana je poruka iz Vlade nekim firmama da im nije mudro da se reklamiraju u medijima koji se drznu da kritikuju ili iznose neslaganje sa radom Organizacije ministarske dece na čelu sa Tatom. Ako se po ovom jutru dan poznaje, sumrak bi mogao biti jako bolan. Da li da to povežem sa činjenicom da se u Republici Srpskoj dešava još nešto mimo velikog poziva investitorima da dođu i ulažu, jer su im sva vrata otvorena? Naime, značajna je lista domaćih preduzetnika kojima se ta ista vrata zatvaraju, te svoju imovinu prodaju i odlaze. Hoćemo li se smeti zapitati javno zašto i kakvim su to pritiscima izloženi, osim onoga da baš ne igraju u taktu koji nameću neki moćnici? Da li i to spada u načine kako zaglavinjati na evropska i svetska vrata sa sve pričom o transparentnosti, borbi protiv kriminala i korupcije, odgovornim političarima i punim ustima demokratskih procesa?
Nikad mi nije bilo jasno kako se može očekivati da nakaradno vođeni procesi mogu dovesti do stvarnog napretka samo tako što će biti kao krunisani formalnim ispunjenjem nekih od uslova iz evropskog puta, reformi ili nekog od procesa demokratizacije. Uvek mi je to izgledalo kao kad se od blata naporavi torta (da ne pominjem onu pitu i od čega se pravi), a onda zamaže šlagom sa sve ukrasom na vrhu. Izgleda kao torta, ali da li je jestiva i šta je ispod šlaga, to prestaje da bude važno sve dok ne dođe do kolektivnog povraćanja i trovanja. Sve mi imamo na papiru: i konvencije o zaštiti ljudskih prava, i demokratske izbore, i privatni sektor, i nove državne institucije, i agencije, i komisije, i svečano zaklinjanje, i obećanja, i provere, i... ko zna šta sve još što predstavlja obeležja uređenih društava. U praksi je jasno da je baš kao pomenuta torta: šlag se brzo razmakne i blato ispliva. Razlika je u tome što to blato većina jede, a povlaštena manjina se njime gađa. Usvajamo, ratifikujemo, zaklinjemo se u Evropu, a suštinski gotovo da sve ostaje na istom i kao da smo se ukopali u isto to blato. Nikada nisam verovala ni da cilj opravdava sredstvo. Koliko će se ko zadržati na cilju upravo zavisi kojim i kakvim putem je do tog cilja došao. Ako je cena bila da se nekažnjeno gazi po svemu, laže, obmanjuje i od svega samo pravi farsa bez suštinskog dogovora i istinskog znanja i razumevanja, odnosno da su trkači koristili doping u vidu rastvora nečasnih radnji, kad-tad se desi test i diskvalifikacija, odnosno diskreditacija. Naravno, vreme nam nije prijatelj u tom pogledu, pa se test desi kada je šteta nepovratno počinjena.
Pri tome mislim i na privatni poslovni sektor za čije se jačanje zdušno zalažem, a li ne po cenu stvaranja još više obespravljenih. Da li cilj u vidu aviona, kamiona i miliona kao razmetljive priče i statusnih simbola može da opravda surovu stvarnost da se radnicima često ne isplaćuju plate mesecima? Da li cena za megalomanske projekte i zgrade u tamnim staklima mora da bude hiljade radnika koji strpljivo ćute i rade nadajući se mesecima toj, često mizernoj, plati? Da li ucene otkazom, neprijavljivanje ili odsustvo elementarene zaštite na radu mogu da budu podloga za stvaranje nekih kao poslovnih carstava i zvučnih imena i zvezda na poslovnom nebu? Da li znoj tih nesrećnika može da bude osnova za parfem kojim će se ti novokomponovani `bizmismeni` obilato prskati? Je li to svetski i evropski da se plata ne isplaćuje po pola godine, recimo, a tim parama grade objekti koji treba da impresioniraju rodbinu, prijatelje, vlastodršce, medije i ko zna koga sve još? Pa, i u državama gde poznate multinacionalne kompanije otvaraju pogone i zapošljavaju za bednu naknadu lokalno stanovništvo bar plata mora da bude redovna! Da ne govorim koliko ih košta kada ih uhvate da zapošljavaju dečiju radnu snagu ili ne obezbede elementarne uslove za rad! Može do jednom, ali posle tog jednom, odnosno kad budu uhvaćeni, iskijaju počesto debelo sve to iskorištavanje i zloupotrebu, jer samo kampanja za popravku imidža, na primer, košta kao svetog Petra kajgana. Naše `bizmismene` ne košta ništa ni kada se sazna da, recimo, teraju radnike da menjaju etikete (čitaj: falsifikuju) sa rokom upotrebe proizvoda. Ne košta ih ni kada se pročuje da plate ne daju, da otpuštaju trudnice ili da ih teraju da utovaraju i istovaraju u nehumanim uslovima.
Ja sam lično spremna u ruku da poljubim onog ko zapošljava i brine o zaposlenima. Nažalost, nema ih mnogo, a i taj mali broj trpi ucene samozvanih bogova. Ova druga vrsta koja ne bira sredstva lako se uklapa sa svim vlastodršcima, lokalnim i državnim samozvanim bogovima i njihovim eksponentima. Njima ionako ništa nije sveto, a obraz i ono na čemu sede odavno su se pomešali, pa nema nikakve razlike da li sede ili dube na glavi.
I istraživanja svetskih finansijskih institucija, uključujući MMF, pokazuju da je, naravno, najveći interes za zapošljavanje u državnim institucijama, odnosno javnom sektoru. Deo odgovora zašto je to tako sadržan je u napred navedenom. Ali, postavlja se pitanje ko će proizvoditi i ko će izdržavati tako vekli teret javnih institucija? Da li samozvani mali bogovi znaju da ucenjujući ono malo istinskih predstavnika privatnog preduzetništva seku granu na kojoj sede, odnosno zavrću ruku koja ih hrani?
Ali, tako nam je i po dubini i po širini, sleva nadesno i s vrha do dna. I put ka Evropi pravljen je i pravi se od blata samo deklarativnih izjava i pro forme usvojenih zakona, akata ili nominalno formiranih institucija. Odnosno, smrad truleži i nečistoće dovoljno je poprskati evropskim parfemom i nestaće. Međutim, u praksi znamo da nema tog skupog dezodoransa ili parfema koji može pokriti zadah. Samo bude još gore kad se pomešaju. Nije dovoljno samo luftirati. Potrebno je i oprati. Neophodno je isprati nagomilanu trulež, izlučene otrove i nataloženo blato pre nego što se posegne za bočicom mirisa na kojoj stoji `Made in EU`