Pred zaključenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, šef Delegacije Evropske komisije u BiH, ambasador Dimitris Kurkulas, dao je izjavu koja trasira put BiH prema budućnosti u Evropskoj uniji: "Proces pomirenja je uslov svih uslova".
Drugim riječima, ako toga nema, teško da je moguće ostvariti siguran i dovoljno brz put ka punopravnom članstvu. Gdje smo sada na putu pomirenja, nije teško zaključiti. Svakodnevno iz medija u "većem entitetu" stižu blago rečeno neumjesni komentari i etiketiranje svega što je iz Republike Srpske. Ponekad se čini da otuda i nije moguće čuti išta pozitivno o polovini države u koju se toliko zaklinju. To očigledno opterećuje odnose u BiH, do te mjere, da skoro nije moguće razvijati odnose međunacionalnog povjerenja. To onda stvara teškoće u kreiranju zajedničkih interesa i načina njihovog ostvarivanja. Zato se kao jedina ideja koja može za BiH značiti dalji napredak, nameće ekonomski razvoj i poboljšanje standarda stanovništva. Svakako da to treba biti osnovni sadržaj ostvarivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Pri tom se treba ugledati na Evropsku uniju, koja je nastajala, učvršćivala se i širila zahvaljujući ekonomskom napretku. Bez toga teško da bi uopšte postojale i naznake onoga što danas dominantno određuje ne samo evropski kontinent.
Sami počeci evropskih integracija, vezani su za Evropsku zajednicu za ugalj i čelik koju je osnovalo šest država još 1951. godine. Evropa se dizala iz pepela već Drugog svjetskog rata, sa najvećim stradanjima, ljudskim i svakim drugim. Trebalo je učiniti nešto što će Evropu odvojiti od ekonomske propasti i usmjeriti je putem ekonomskog napretka, ne čekajući neke nove maršalove planove, kojima su SAD pomagale evropsku obnovu i razvoj. Imalo je to i drugu poruku - trebalo je pomiriti vječito ratujuće Francusku i Njemačku i okrenuti ih saradnji. Uz njih su tu bile i tri države Beneluksa - Belgija, Holandija i Luksemburg, kao i Italija. Taj put je nastavljen 1957. godine Rimskim ugovorima kojima se osniva Evropska ekonomska zajednica (EEZ), što se slavi kao početak današnje Evropske unije. Rimskim ugovorima se predviđalo stvaranje zajedničkog evropskog tržišta (ZET) kroz ukidanje carinskih i drugih barijera, slobodno kretanje ljudi, robe i usluga. Tek 1967. godine, stvara se organizaciona i administrativna cjelina što je bila osnova za stvaranje zajedničkih evropskih institucija. Od tih početnih šest članica, nakon dvije decenije 1973. godine, još tri države - Velika Britanija, Danska i Irska, postaju punopravne članice. Na referendumu u Norveškoj protiv ulaska u evropsku integraciju glasalo je 53,5 % glasača, što je još jednom potvrđeno 1994. tako je i danas ta država ostala izvan EU. Grčka je postala deseti član 1981. godine, Španija i Portugalija 1986. godine, a Austrija, Švedska i Finska 1995. godine. Veliki talas proširenja se desio u maju 2004. sa još deset država, da bi taj spisak bio zaključen sa ulaskom Rumunije i Bugarske 2007. godine.
Proširenja su bila moguća zato što je u međuvremenu kroz ekonomske mjere, jačalo međusobno povjerenje i svijest o koristima povezivanja. Temelji su pojačavani monetarnim sistemom po kome je "eki" bio zajednička obračunska jedinica, pa zatim projekat "Evropa 92", koji je kao cilj odredio stvaranje Evropske unije. To je potvrđeno Ugovorom o Evropskoj uniji zaključenim u Mastrihtu. Zadatak iz tog ugovora je bio da "olakša razvitak ekonomske, monetarne i političke unije". Redoslijed nije nebitan. Bitan je i Šengenski sporazum o otvorenim granicama. Na red je došao i evro koji je 2002. godine postao valuta, ali ni danas još ne u svim članicama. Kada je ostvarena sva sila ekonomskih ciljeva koji su rezultirali znatnim porastom privrednog rasta, standarda stanovništva, pa time pomirenja među evropskim narodima, nakon pedeset godina, na red je došao i dokument koji je politički trebao da zaokruži sve to - Evropski ustav. Nije prošao na referendumima u Francuskoj i Holandiji. Odustajanje od Ustava, donijelo je blažu formu - Lisabonski ugovor, koji nije prošao na referendumu u Irskoj. Bez obzira na politički zastoj, poštuje se volja naroda i ne pravi se histerija. Postojeći i važeći Ugovor iz Nice niko ne zove "ludačkom košuljom" kao što bošnjački političari zovu važeći Ustav BiH, postojeći evropski sistem niko ne zove okovom, nikome se ne nameće moranje. Znaju Evropljani da je princip konsenzusa stvorio Evropsku uniju, a da su sljedeće faze moguće samo kada za to dođe vrijeme i kada se svi o tome slože.
Iz ovoga je jasno da nam se valja ugledati na Evropsku uniju. Korak po korak ekonomskog napretka, za stabilnost i razvoj. Mimo toga, BiH je samo iluzija, kako je to za zemlje zapadnog Balkana rekao predsjedavajući Evropske unije slovenački premijer Janez Janša. BiH može opstati po međunarodnom ugovoru i evropskom konceptu. To je jedina poruka ne samo nama, već i međunarodnoj zajednici. Najmanje što od njih možemo očekivati je da nama ne čine što ne čine sebi. Tako je i po Bibliji.