Mogao sam izabrati naslov i "Ekonomska situacija u BiH za početnike" ili čak "Šta su nama strane investicije". U svakom slučaju, radi se o problemu održavanja makroekonomske stabilnosti u zemlji. Moj je utisak da je o ovom problemu domaća javnost češće dezinformisana nego informisana te da se mnogo toga koristi kao argument u političke svrhe. Zbog toga sam odlučio ukratko da pokušam široj javnosti približiti postojeće stanje kako bi ona mogla donositi kvalitetnije sudove o izjavama ekonomista i političara.
Ukratko, postojeće ekonomsko stanje, iako loše, neće prerasti u još gore (znači, očuvaćemo makroekonomsku stabilnost), sve dok je BiH u stanju da ostvaruje devizne prilive dovoljne za pokrivanje trgovinskog deficita.
Naš trgovinski deficit je ogroman. Iako tačan podatak za prošlu godinu meni nije poznat, izvjesno je da će iznositi preko 8,5 milijardi KM. Sa druge strane, devizne rezerve su nam oko 6,5 milijardi KM, i da nema deviznih priliva, bile bi potrošene u toku jedne godine, a još prije isteka te godine nastao bi ekonomski haos. Taj haos bi započeo još dubljim padom privredne aktivnosti i zaposlenosti tokom perioda u kojem bi vlasti pokušavale da očuvaju Valutni odbor (sistem po kojem Centralna banka BiH funkcioniše još od 1997. godine), dok bismo napuštanjem Valutnog odbora dobili devizni kurs koji bi se mijenjao iz dana u dan, dvocifrenu ili čak trocifrenu inflaciju i uopšte privrednu nestabilnost dobro poznatu na ovim prostorima iz perioda pred raspad one velike Jugoslavije (izuzev kratkog perioda reformi Ante Markovića).
Ipak, naši građani ne treba da žive u paničnom strahu od ekonomskog kraha i njegovih posljedica, budući da je ovaj scenario malo vjerovatan. Pokriće za ovu tvrdnju činjenica je da BiH ima stabilne izvore deviza koji nisu tako mali i mogu pokriti najveći dio našeg trgovinskog deficita. Naime, od doznake naših građana iz inostranstva i "tamo" zarađenih penzija se u BiH godišnje slije oko 3,5 milijardi KM. Imamo i tradicionalan suficit od preko dvije milijarde KM u izvozu usluga. Tu je i suficit na računu dohotka i kapitalnim transferima itd. Kada sve saberemo i oduzmemo, imamo relativno stabilne izvore deviza koji mogu pokriti oko 6,5 milijardi KM trgovinskog deficita.
Pravi problem za BiH predstavlja razlika između trgovinskog deficita i ovih stabilnih izvora. Ta razlika, koja se od dolaska krize kretala između jedne i dvije milijarde KM godišnje, zapravo su sredstva koja moramo da dovedemo u zemlju kako bi se očuvala njena makroekonomska stabilnost. I upravo su ta sredstva najmanje stabilna i najmanje predvidiva stavka. Do 2008. godine same devize, koje su strane banke donijele u BiH kako bi osvojile tržište i finansirale rast kredita, bile su dovoljne da godinama finansiraju ovaj deficit (gruba procjena govori da su strane banke u BiH donijele oko 7,5 milijardi KM). Međutim, sa dolaskom krize kreditna eksplozija u BiH je stala i tako trajno gubimo ovaj izvor deviza. U tom trenutku reaguje država brzo povećavajući spoljni javni dug (u prvim godinama krize za preko milijardu KM godišnje), kako bi kompenzovala nedostatak drugih deviznih priliva i tako očuvala makroekonomsku stabilnost. Iako mnogi kritikuju ovakvo ponašanje države, pravo je pitanje šta je ona u tim početnim godinama krize zapravo mogla da uradi? Da li bi bilo odgovornije da su vlasti odbile da se zadužuju u inostranstvu time izazivajući neminovan ekonomski krah iz ugla kojeg bi nam sadašnja situacija u BiH izgledala bajno? Ima i onih koji su skloni da tvrde kako bi nam taj krah i pored brojnih žrtava koje bismo podnijeli pomogao da iščistimo svoje ekonomske račune. Ja u to ne vjerujem, jer je to na nivou one "što te ne ubije, ojača te", pa ipak većina ljudi se ne izlaže ubistvenim situacija kako bi postala zdravija.
Ostavljajući i to pitanje po strani, treba primijetiti da država neće moći vječito da se zadužuje pa ni na taj izvor deviza ne treba još dugo računati. Svako zaduženje ima svoju gornju tačku, a ovim tempom mi ćemo svoju dostići već kroz nekoliko godina. Zbog toga će makroekonomska stabilnost zavisiti od sposobnosti pronalaženja novog izvora deviza. Kako smo sve drugo probali i potrošili, ostaje nam samo još jedna opcija: strane investicije. Nama su strane investicije neophodne iz dva razloga. Na prvi smo već ukazali i svodi se na to da su one izvor deviza za pokrivanje trgovinskog deficita. Drugi i još bitniji je prestrukturiranje privrede, a kako bismo smanjili trgovinski deficit koji pokazuje postojanje izrazito nekonkurentne privrede u kojoj se hronično više troši nego što se zarađuje. Za ovako nešto nije nebitno ni pitanje strukture tih stranih investicija. Nama trebaju proizvodne investicije, investicije u usluge koje možemo izvesti ili u turizam, a ne investicije kakve smo imali u prošlosti i koje dugoročno ne doprinose deviznim prilivima. Kako privući strane investicije, posebno je pitanje. Ipak, bitno je iz prethodnog izvući sljedeće zaključke. Patriotizam i odgovornost u ovoj zemlji trebalo bi mjeriti vrijednošću privučenih stranih investicija, a ne na druge načine. Oni koji privuku ove investicije defakto su učinili više za ovu zemlju i građane od onih koji joj se, deklarativno, na ljubav zaklinju. Oni koji su protiv stranih investicija i protiv zaduživanja u inostranstvu (a ima i takvih) su ili opasno neupućeni ili "farbaju" javnost iz nekih drugih razloga.