Prema predviđenom protokolu u Luksemburgu je, 15. juna 2008. godine, potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju države Bosne i Hercegovine i Europske unije.
U svakom slučaju, to je veoma važan akt i korak koji otvara nove mogućnosti Bosni i Hercegovini, ali se opravdano postavlja i pitanje o tome kakve su to mogućnosti i šta one sve nose i podrazumijevaju za nas i našu državu u narednim godinama i uopće. Sigurno je da za našu državu i za naš narod ovaj sporazum nosi nove obaveze, a kakve će nam on koristi donijeti, to ostaje tek da se vidi. Naime, o tim koristima se mnogo govorilo, ali se malo toga vidjelo, pa su one još magla i mjesečina, kako bi rekao Meša Selimović, dok se obaveze osjećaju i s njima već imamo određena iskustva, a druga se mogu s velikom dozom sigurnosti prognozirati na temelju iskustava koja s ulaskom u Europsku uniju imaju neke druge zemlje, one koje su u nju ušle novijeg datuma i s pedigreom sličnim našem. Ono, pak, što je nesumnjivo i što će u historijskim analima ostati zabilježeno jeste da smo taj važni sporazum potpisali u vrijeme kada je predsjedavajući Predsjedništva naše države bio Haris Silajdžić, a Predsjedavajući Vijeća ministara ili vlade Bosne i Hercegovine Nikola Špirić, koji su u naše ime sporazum i potpisali. Njih dvojica će zbog toga ući u historiju ma šta se s ovim sporazumom dogodilo i ma kakve on učinke imao na naš život i naš hod kroz historiju, odnosno ma kako on djelovao na našu budućnost.
Kako je rečeno, naša kandidatura i pristanak zemalja Europske unije da nas prihvate kao zemlju koja želi da dostigne nivo kada može postati stvarni kandidat za člana te zajednice država, ima u ovom momentu uglavnom smisao da mi prihvatamo da se podvrgnemo punom monitoringu Europske unije u pogledu procesa našeg prihvatanja onog što se zove načela i praksa filozofije, politike, ustrojstva i funkcioniranja države i odnosa unutar države i države prema drugim državama Europske unije i ostalim državama u svijetu, koja prakticira i podržava Unija. To je pristanak na nešto što može da ima veoma velike posljedice na naš ukupni život, na našu državu i način njenog funkcioniranja i na cjelokupno djelovanje naše države u međunarodnom ekonomskom i političkom prostoru. To su veoma velike obaveze za svaku državu, a one su utoliko veće s obzirom na to da naša država niti ima normalno državno ustrojstvo, niti njeni organi i organizacije funkcioniraju na normalan način, niti ima punu suverenost i može da odlučuje o svojoj politici i ponašanju, a niti je u mogućnosti da garantira elementarni stupanj političkog jedinstva koji bi garantirao provodljivost deklarativno prihvaćenih načela njenog ustrojstva i djelovanja. Nisam nikako siguran da su naši političari, koji su bili gorljive pristalice našeg približavanja Uniji i konačnog ulaska u Europsku uniju, uopće svjesni toga šta to podrazumijeva i čega će se sve morati odreći u toku tog procesa. Za uzvrat bi naša zemlja, u skladu sa stupnjem našeg napredovanja prema Uniji i ostvarivanju njenih zahtjeva, dobivala određene olakšice u režimu carina, pomoć za razvoj određenih sektora proizvodnje i za razvoj nekih javnih službi, koje su u međuvremenu u stvari već gotovo sasvim uništene ili svedene na najniži nivo, ali bi isto tako morala da trpi i posljedice ujednačavanja režima produkcije i razmjene proizvoda koji vladaju u Uniji, a koji bi našu nejaku privredu u velikoj mjeri otvorili konkurentnoj snazi susjednih zemalja, odnosno europskih zemalja, ali bi nam, za uzvrat, omogućili da brzim razvojem i usvajanjem kriterija organizacije i ostalih elemenata koji osiguravaju konkurentnost privrede i sami eventualno postignemo neke prednosti. Slaba tačka svega ovog je u tome što kod nas nema prave privrede jer je ona u najvećej mjeri jedna obična pljačkaška mafijaška organizacija, koja djeluje po zakonu da dok ima utjecaj na vlast može sve, pa može da prisili građane da kupuju ono što ona želi i pod uvjetima koje ona nameće.
Drugi moment, koji će se pojaviti u toku procesa približavanja naše zemlje Europskoj uniji, sastoji se u nužnoj racionalizaciji ustrojstva i funkcioniranja naše države. Naša država je čudo neracionalnosti i predstavlja monstruma koji je pravljen prema zamislima naciokratskog duha i vladavine nacionalnih oligarhija koje su prisvojile zemlju u svim njenim aspektima. One nisu prisvojile samo političku vlast, nego su prisvojile sve nacionalne resurse i podvrgle ih neviđenoj pljački, prisvojile svu aktivnu privredu i umrtvile njen najbolji dio, priosvojile zemljišta, kulturu i civilizacijske tekovine koje svode samo na jednu notu, na jedan vid postojanja, uništavajući i gušeći svaki drugi. Oni sve modeliraju na način postojanja svoje nacije nesvjesni da time ubijaju i nju samu. Naravno, da takav sistem ne može da se spoji sa demokratskim uređenjem moderne države, te da su u tom domenu nužna i hitna veoma velika poboljšanja i promjene sadašnjeg stanja. To što će se morati mijenjati državno uređenje neće biti drago sadašnjim nosiocima vlasti, ma koliko oni glasno govorili kako su za europski put naše zemlje, pa se mogu očekivati veoma veliki otpori takvom putu kada on započne stvarno da se izgrađuje.
Najzad, ono što svi izbjegavaju da kažu i o čemu se ponajviše šuti jeste činjenica da nas tzv. sjevernoatlantske i europske integracije vode direktno u zagrljaj Atlantskog pakta (NATO), kada će i naša zemlja i njena oružana sila i cijeli njen potencijal biti uključeni u strategiju na koju nećemo moći nimalo djelovati, a koja nas može, zavisno od razvoja situacija koje mi ne kontroliramo, dovesti u sukobe npr. s Rusijom, Kinom ili islamskim zemljama srednje i prednje Azije i sjeverne Afrike, što se sve jasnije vidi u tokovima vojnopolitičkih odnosa i djelovanja velikih sila. Nastojanje da se sve zemlje koje se graniče s Ruskom Federacijom, Kinom, Iranom i zemljama centralne Azije uključe u NATO, čime taj pakt postaje ofanzivan u odnosu na vitalne strateške interese Rusije i Kine i zemalja njihove neposredne okoline, može i nas da uključi, a djelomično smo i usljed neodgovorne politike naših vlasti već u to uključeni (zar već nije jedan Bosanac poginuo tamo), u ratovanja koja su dio strategije pomjeranja sila u cilju stiskanja obruča oko Rusije i Kine. Ti ratovi su sada lokalni, mada ništa ne garantira da oni nekada neće prerasti u opći rat.
Sve su to aspekti o kojima bismo mi morali, ali naša javnost u prvom redu, a ne dotrajali i nesposobni političari uglavnom neznalice, da raspravimo i izložimo kompetentna mišljenja i analize, te da odlučimo kuda i s kakvim namjerama idemo i do koje granice uopće možemo i smijemo ići. Hoće li toga biti, vidjećemo. Sudeći po tome kako su o mnogim bitnim stvarima naših života do sada odlučivali, može se sumnjati da će naši političari smjeti da se otvore i potaknu jednu opću i javnu debatu o tim pitanjima. Za sada oni ostaju kod poznatog političkog inženjeringa koji nastaje putem montiranih anketa koje uvijek pokažu da javnost misli isto što i političari...