Ovih dana se vodi diskusija u državnom parlamentu u vezi s prijedlogom zakona kojim bi se zabranio rad profašističkih društava i organizacija. Nekolicina parlamentaraca je skeptična prema tom prijedlogu, objašnjavajući svoje odbijanje tehničkim razlozima, a i zato što je to predložio član SDP-a kao neku predizbornu aktivnost. Ma kako objašnjavali svoje nepristajanje da se zabrani rad profašističkih grupa, ostaje činjenica da su protiv te zabrane, što će reći, prevedeno na jednostavan jezik, da su za slobodnu djelatnost fašizma.
Kada se sporadično dešavaju vandalizmi na vjerskim objektima i grobljima svih konfesija, to je zapravo djelo đaka tih skupštinara koji odbijaju da se fašistička djelatnost stavi u zakonske okvire. I onda se čudimo odakle su došli ti koji su na jevrejskom groblju crtali nacističke simbole, posebno zloglasne "svastike". Ako se lome krstovi i križevi na grobljima, a takođe nišani na grobljima, to se može nazvati samo fašizacijom nekih grupa i pojedinaca.
Kada bi visoki predstavnik Miroslav Lajčak posvetio samo desetinu vremena koju posvećuje toj uzaludnoj reformi policije rasvjetljavanju našeg fašizma, učinio bi mnogo za ozdravljenje naše zemlje. Ali kao da međunarodni moćnici vole da se mi ovdje gložimo, da se dijelimo jedino po nacionalnosti, a ne po ljepoti i pameti, da bi nam mogli određivati koje ćemo njihove proizvode kupovati, kojim ćemo njihovim firmama prodavati naše vode i naše objekte.
Zašto je, takođe, ovih dana krenula rasprava o uvođenju vjeronauka u sarajevskim obdaništima? Reis Mustafa Cerić kao muslimanski guru hoće da ima od malih nogu vaspitane privrženike svom carstvu, u gradu koji bi trebalo da bude multinacionalan i multikonfesionalan. Čuo sam često od roditelja djece koja su stasala za obdanište da se ne smiju usprotiviti reisovom nalogu, jer mogu biti mnogostrane reperkusije njegovih potčinjenih. A šta je to drugo nego strah, osujećena sloboda, što je tipično za fašističko okruženje!
Već duže vremena se vodi diskusija u vezi s nastavnim programima u našim osnovnim i srednjim školama. Mnogi profesori, posebno oni iz humanitarnih oblasti, upozoravaju na stravičan raskorak u tim nastavnim programima. Književnik i profesor Nenad Veličković eksplicitno kaže: "Primarni cilj nastave književnosti i jezika jeste reprodukcija nacionalizma." A, znamo da je nacionalizam predvorje fašizma.
A, kako se naša djeca uče netoleranciji i neznanju o onim "drugim" piscima, najbolje kazuje činjenica da nigdje tu nema mjesta za pisca Jevreja, Poljaka, Bugarina, Roma. Iz Programa hrvatskog jezika i književnosti izbačeni su, između ostalih, Raičković, Hozić, Radović, Dobrica Erić, S.M. Ljubiša, Branko Miljković, Izet Sarajlić, Nerkezi, Vuk Karadžić, Branko Radičević, Đura Jakšić, Laza Kostić, Laza Lazarević, Ćorović, Matavulj, Sijarić, Sušić.
U bošnjačkom Programu izbačeni su: Raičković, Crnčević, Ljubiša, Miljković, Franjo Jukić, Desnica, Karadžić, Branko Radičević, Stanko Vraz, Preradović, Jakšić, Lazarević, Kostić.
Kod Srba su isključeni: Seliškar, Hozić, Jakov Jurišić, Šimo Ešić, Alija Isaković, Franjo Jukić, Desnica, Izet Sarajlić, Vraz, Preradović, Kaštelan, Marinković, Sijarić i Sušić.
Samo su naši pisci talentovani, a oni drugi nedaroviti, samo se od naših pisaca može učiti o patriotizmu kao najvišoj društvenoj vrijednosti. I kakvi će to na kraju biti svršeni učenici koji ništa neće znati o piscima iz svog komšiluka? Ta kusa obrazovanost može voditi samo ka što većoj izolovanosti. A, to vodi ne samo ka postulatima nekog davno prošlog vremena, nego se sve više udaljava od modernog doba, od ideje svijeta kao globalnog sela.
Onaj pravi fašizam je imao čvrstu hijerarhiju, gdje se znalo ko je vođa nacije. A, ovi naši današnji profašisti nastoje da uspostave tu vertikalnu nadređenost, pa su mnoge nacionalne vođe nedodirljive i neupitne. Ako se u državnim institucijama može zaposliti samo onaj koji je u volji vođi ili njegovim posilnim, to je praksa koja je veoma slična u nekim državama oko Drugog svjetskog rata. Sve se svodi na moć, vlast i novac. A, to kod nas imaju oni kojima su puna usta demokratije, a učestvuju u stvaranju sistema koji nimalo nije demokratski.
Zakonom se neće ukinuti fašizacija našeg društva. Ali bi se barem naše društvo iskazalo kao antifašističko, što je i danas aktuelno u čitavom svijetu.