Ponukan činjenicom da iz istorijskih procesa nismo nešto mnogo naučili kao i da se često u svakodnevnom životu ne ponašamo u skladu sa civilizacijskim dostignućima, koja su i dostignuta da bi olakšavala život i izvjesnijom činila budućnost, pokušao sam da sumiram gdje to najviše kao društvo griješimo.
Elementi koji su zaista česti u našoj svakodnevici i koje mi pojedinačno ili u grupama, generišemo su, recimo: ekstremni tradicionalizam, iracionalizam, preosjetljivost na kritiku, insistiranje na strahu od različitosti, hranjenje ličnih ili socijalnih frustracija, prezir prema potčinjenima, osjećaj opkoljenosti i ugroženosti, međunarodna zavjera ili ksenofobija i antimodernizam.
Onda sam se iznenedaio činjenicom da je ogroman broj osobina fašizma prisutan u našem ponašanju i shvatanju svijeta.
Znam da stereotipi znače generalizaciju, a generalizacija znači neznanje, te sam u želji da to izbjegnem upravo pripremio izvode iz djela "Vječni fašizam" Umbera Eka, koji piše:
"Prvi element fašizma je kult tradicije. Ekstramni tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu. Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.
Iracionalizam, takođe, postoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom vječnog fašizma, od navodne Geringove izjave: 'Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja', do učestalih izraza kakvi su 'degenerisani intelektualci', 'štreberčine i pametnjakovići', 'jalovi snobovi' ili 'univerziteti su legla crvenih'. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.
Nijedno tradicionalno vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.
Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Fašizam ojačava i pridobija podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili pretfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka.
Fašizam potiče iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa.
Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. A jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristalice se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. Ali, često zavjera mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra.
Pristalice se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Oni, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi, čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.
Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Kako je rukovodna grupa hijerarhijski organizovana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.
Fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. Za njega individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati fašizam..."
Na kraju krajeva, sve ove definisane stvari su u stvari pokušaji da se zaustavi civilizacijski tok i da se vrati u davno prevaziđene faze. Takođe je mnogo bitno reći da se mi u našoj svakodnevici bavimo definisanjem stanja umjesto da se bavimo rješenjima. I tako onda kad definišemo gdje smo i šta smo, tu stajemo. Nikako da se dotaknemo suštinskog pitanja, pitanja višeg nivoa, a ono glasi: Kuda idemo? Konkretno, definišemo sadašnjost gledajući u prošlost i tražeći kakvu magičnu vezu između onog što je prošlo i onog što je sad. O onome što će biti nema ni govora. O budućnosti.
Najveći svjetski lanac brze hrane otvorio prvi restoran u BiH