Dovoljno je bilo držati se zemljišnih knjiga, pa ako Fata po povratku odluči da na svojoj zemlji gradi supermarket, fudbalsko igralište ili jednostavno pusti travu da raste to, po bogu i zakonu, niko ne može da joj ospori
Kad je priča o povratku ljudi i imovine primjenom onog famoznog Aneks 7 bila najaktuelnija, sve strane su se držale člana 1 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima koji, u osnovi, kaže `svako na svoje i svakom njegovo`. I tu, dakle, nije bilo mjesta nekim dilemama, odstupanjima i izuzecima. Povratnik koji se nakon godina izbjeglištva vraća na svoje ognjište dobija nazad ono što mu je, crno na bijelo, i pripadalo.
Tako je i Bošnjakinja Fata Orlović iz Konjević Polja kod Bratunca, koja je u ratnom vihoru izgubila sve članove porodice, imala hrabrosti da se vrati na svoj prag očekujući, po tom istom aneksu, da će dobiti nazad svoju kuću i zemlju.
Međutim, zatekla je crkvu izgrađenu na svom imanju i odmah zatražila od crkvenih i lokalnih vlasti da se ona izmjesti jer je niko nije pitao da se gradi na njenoj zemlji.
I umjesto da joj se, zaista, vrati njeno i prizna namjerna ili nenamjerna greška, starica danas proživljava pravu noćnu moru jer se drznula tražiti svoje.
Ko sad može odgovorno da tvrdi da je ispoštovan Aneks 7 ako se i danas, nakon 11 godina, jedna starica bori da vrati svoju zemlju? Jer tuđe je uvijek tuđe, danas, sutra ili za 10 godina...
Da li se tokom gradnje crkve, koja je vrlo zahtjevna investicija, razmišljalo, recimo, o vlasništvu, njenoj budućnosti ili mogućim sukobima? Ako se, uopšte, razmišljalo o svemu tome, donesena je najgora moguća odluka koja danas nanosi ogromnu bol i štetu, provocira i na test stavlja teško postignutu toleranciju.
Fata Orlović, starica od 66 godina, u svojoj patnji za izgubljenom porodicom bori se da vrati svoje, dok je odgovorni zavlače s pričama o vjerskim slobodama.
S druge strane, ono što će neminovno doći, rušenje crkve, vjerskog objekta uopšte, je vrlo težak i bolan proces koji sam po sebi neće proći bez posljedica. A čemu sve to?
Dovoljno je bilo držati se zemljišnih knjiga, pa ako Fata po povratku odluči da na svojoj zemlji gradi supermarket, fudbalsko igralište ili jednostavno pusti travu da raste to, po bogu i zakonu, niko ne može da joj ospori.
I Fata u tome nije nikakav jedinstven niti specifičan slučaj - vlasništvo je pravo koje, prije ili kasnije, mora čovjeku da se prizna.
Kao u slučaju Bradina kod Konjica, kada je srušena nelegalno podignuta džamija koja je dijelom bila na zemlji lokalne srpske porodice. Bolan čin rušenja vjerskog objekta je morao da se desi jer je izgrađen na tuđoj zemlji i to bez odobrenja Islamske zajednice.
Bolan čin rušenja desiće se, prije ili kasnije, i u Konjević Polju jer je to jedini način da se ispravi ogromna nepravda prema Fati Orlović, kojoj se danas sudi za raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje i zanemaruje uzrok problema.
Naime, Fatino mora ponovo biti Fatino.