Bošnjačka javnost je s nevjericom i čuđenjem primila vijest o paljenju džamije na Kurban-bajram ujutro u Fazlagića Kuli kod Gacka. Dubljih i širih emocionalnih reakcija na ovaj barbarski čin siguran sam nije očekivati.
Bošnjaci više ne reagiraju tako emocionalno i ishitreno na negativna događanja sa strane. Poslije svih zlih zbivanja u prošlom ratu za nešto takvo jednostvno i nema mjesta. Stoga, paljenje za njih tako simboličkog objekta na simbolički datum prije proizvodi muk, tišinu i samoosvještenje. Uostalom, oni su u konkretnom slučaju sasvim nevini, posebno imajući u vidu da se u Fazlagića Kuli nalazi pedesetak bošnjačkih povratnika, pretežno staraca željnih skončavanja života na rodnom pragu. Stoga nećemo ni govoriti o njima, već o motivima i politikama koje inspiriraju piromane.
Svim bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku jedina satisfakcija u ovom trenutku bi bila, i to je ono što je u svemu paradoksalno, da se taj entitet povodom ovog događaja ponaša kao država, kao vlast, kao zakonom uređen i vođen prostor, a ne kao vjetrometina na kojoj svatko čini šta mu se prohtije. A to bi značilo da se entitetska vlast ponaša kao vlast, da njen etnički i religijski neutralan aparat tretira sve građane pred zakonom jednako. Da ne postoji jedan aršin za Srbe, a drugi za nesrbe, jedan za većinu, drugi za manjinu.
U demokratskom društvu zadaća je većine da se brine o zaštiti prava manjine. Iskustvo govori da samo na takav način i većina, u ovom slučaju Srbi, može osigurati i ostvariti svoja prava. U protivnom se nužno kliže u diskriminaciju, totalitarizam, autoritarnu vlast, stanje programiranog haosa, u kome se svakojaka diskriminacija prenosi na sunarodnjake.
Logika takvog sistema je sasvim jednostavna i neumoljiva: ako ste nepravedni prema Drugima ne može biti pravdeni ni prema Svojima. Kriteriji diskriminacije tada mogu biti različiti, od političkih pripadanja do porodičnog porijekla, ideoloških svjetonazora ili seksualnih orijentacija. U našem slučaju politički odgovorno i sigurnosno profesionalno tretiranje paljevine džamije u Fazlagića Kuli treb da bude najprioritetnji zadatak vlasti Republike Srpske.
Ako ona hoće da bude, a kao što se često može čuti, demokratskim zakonima uređen prostor ljudskog življenja, onda istragu u ovom slučaju treba dovesti do kraja. To bi trebalo da bude njen vlastiti interes. Ovdje je u pitanju karakter njenog političkog sistema - da li je on demokratski i pravno zasnovan entitet - a ne sudbina preostalih gatačkih Bošnjaka. Doživljavali su oni i teže pa su opet opstali.
Dešavanja u Fazlagića Kuli sigurno su nemio događaj za vlast Republike Srpske. Uostalo, njeni čelnici su se tako i izjasnili. Šansa je da se ovog puta istragom ne ostavlja prostor nedoumicama, nepovjerenju i spekulacijama.
Nažalost, do sada je u pravilu bilo tako. Ili se počinioci nisu ni tražili, ili se nisu našli ili su za sve okrivljavani nadobudni maloljetnici. Krajnje je vrijeme da neka instanca vlasti u Bosni i Hercegovini da svima moralnu i pravnu lekciju pa da već jednom kaže da ne postoje naši i njihovi zločinci, naši i njihovi kriminalci, naši i njihovi lopovi već da su lopovi - lopovi, zločinci - zločinci, a kriminalci - kriminalci bez obzira na boju kože, konfesionalnu i nacionalnu pripadnost.
Povodom nemilog događaja nužno navire mnoštvo negativnih povijesnih memorija i pitanja. Izbjegavajući mitologiziranje ili instrumentaliziranje povijesti treba se upitati da li se u ovom slučaju radi o incidentu ili o simboličkoj poruci drugom narodu. Najbolji odgovor će dati vrijeme. Ali i neovisno od toga možemo reći da ovoj primjer ilustrira postojanje energija i snaga koje još vjeruju da je politikom fizičkog nasilja moguće ostvariti tzv. nacionalne interese. I to je ono što začuđuje. Sva dešavanja u raspadu Jugoslavije su u svojoj konačnici pokazala da se nasiljem samo proizvode gubici, da ono nije dobitna kombinacija.
Savremena srpska politika nam upravo o tome svjedoči. Miloševićeva politika je najbolji dokaz gubitničkog salda stava diktata i nasilja. Njoj je uspijelo, mada ona naravno nije jedini činilac cijelog tog povijesnog zbivanja, da za deset godina rastoči ono što su generacije sedam decenija stvarale. Aktualna Tadićeva politika vjeruje u jezik mira, dogovora i pravde.
Njoj na taj način uspijeva popravljanje negativnih rezultata prethodnik srpskih politika na Kosovu. Bezbroj je sličnih primjera u okviru svake nacionalne političke kulture. Svi oni nedvosmisleno demonstriraju iskustvo povijesti da se nasiljem i nepravdom ne mogu zasnovati održiva, pravedna i sretna društva.