Mnogi mali akcionari profitabilnih kompanija u RS i ne znaju da mogu povući novac po osnovu dobijene dividende, zbog čega se na računima tih akcionarskih društava nagomilao "mrtvi" kapital procijenjene vrijednosti od čak 27 miliona maraka.
Radi se samo o jednom od niza objelodanjenih fenomena masovne vaučerske privatizacije koja je posljedično uticala na nizak nivo korporativne kulture. Nažalost, armija građana koja je od države besplatno dobila vaučere tako se i ponašala prema tim "papirima". Mnogi ih nigdje nisu ni uložili smatrajući ih bezvrijednim, dok je masa onih koji su se odlučili za neko od preduzeća i/ili privatizacionih investicionih fondova na ulaganje zaboravila čim su izašli iz zgrade nekadašnje SDK (Službe društvenog knjigovodstva) gdje su upisali svoje vaučere. Čak ni "zlatno doba" Banjalučke berze, koje je trajalo od 2005. do aprila 2007. godine, kada su akcije skoro svih emitenata rasle kao pečurke poslije kiše, za hiljade građana nije bilo dovoljan podsticaj da provjere šta se dešava sa njihovim kapitalom. Ako se, koliko-toliko, može razumjeti ignorantski odnos prema investicijama u preduzeća koja su kasnije propadala čineći akcije zaista bezvrijednim, teško je razumljiv postupak onih koji su ih, primjera radi, uložili u "Telekom Srpske" i nikada se poslije nisu zapitali da li mogu iz toga izvući kakav benefit. Stoga je od 2003. godine, kada je "Telekom" počeo isplaćivati dividendu, na računu preduzeća ostala nepodijeljena dobit veća od 18 miliona maraka koja i dalje čeka svoje "usnule" vlasnike.
Takva situacija je, naravno, apsurdna ne samo za izuzetno razvijena ekonomska tržišta poput SAD, Velike Britanije ili Njemačke, ili zemlje regiona poput Slovenije, već i kod nas po pitanju drugih investicija. Barem meni nisu poznati primjeri da je neko dao novac banci na štednju ili investirao u kupovinu nekretnina i onda naprasno zaboravio na svoj ulog. Razlika između navedenih primjera je očita i ogleda se u prirodi same investicije, jer su građani akcije u prvoj fazi sticali džaba pa nisu imali pravog motiva da se o njima brinu kako se to očekivalo. Na pandemiju fenomena "zaboravljene" dividende naknadno su uticali još neki faktori, kao što je raseljavanje stanovništva koje je trbuhom za kruhom širom planete i više nema ni želje ni volje da misli o svojim akcijama u domovini. Treći razlog je smrt akcionara čiji nasljednici nisu upoznati sa imovinom pokojnika u preduzećima i/ili fondovima. Sudije na ostavinskim raspravama rijetko kontaktiraju Centralni registar hartija od vrijednosti kako bi se provjerilo stanje na računu pokojnika, zbog čega njegov akcionarski imetak ostaje vječno zamrznut na računima firmi. Sve ovo možda nije toliko značajan, ali jeste slikovit primjer privatizacije na naš način i neupućenosti šireg društvenog sloja u akcionarstvo koje su krajem devedesetih za raju smislile političke elite.
Kada već pominjem fenomene privatizacije, grijeh bi bio da zaobiđem slučajeve kada se privatnicima u ruke predavao kapital i imovina od posebnog javnog značaja, poput Urbanističkog zavoda RS, te "Vodovoda" u Modriči.
Priča o privatizaciji republičkog zavoda za urbanističko i prostorno planiranje je poznata i pticama na grani, ali valja podsjetiti da se 2001. ušlo samo u prodaju manjeg dijela državnog kapitala, dok je najveći paket akcija ostao u vlasništvu grada Banjaluka. Međutim, dvije godine nakon toga kontroverzni biznismen Jovan Vidović je uz podršku gradskih otaca izvršio dokapitalizaciju Zavoda (osporavane realizovane investicione vrijednosti) i postao vodeći akcionar. Čelnici Banjaluke nisu ni pomišljali da, umjesto da Zavod prepuste Vidoviću, za potrebe razvoja te ustanove ulože sredstva grada ili zatraže finansijsku podršku Vlade zbog njegovog republičkog značaja. Vidoviću su svjesno predali "zlatnu koku", što je on, kako su u prošlogodišnjoj kontroli utvrdili i poreznici, obilato koristio tako što njegovi direktori nisu (htjeli ili smjeli) fakturisali izvršene usluge za gazdine lične stambeno-poslovne objekte. Na taj način je Zavod ostajao bez prihoda i finansijski desetkovan dogurao na ivice stečaja o kojem će se Privredni sud, po zahtjevu radnika, izjasniti upravo ovih dana.
Javnosti manje poznat fenomen je većinska privatizacija "Vodovoda i kanalizacije" u Modriči nastalog podjelom tada jedinstvenog komunalnog preduzeća "Majna". Prelazak državnog kapitala u privatne ruke obavljen je kroz vaučer za privatizaciju 2001, iako u RS nije predviđana većinska privatizacija vodovoda i toplana. I u samoj Direkciji za privatizaciju RS su naknadno priznali grešku uvrštenjem tog preduzeća na vaučer listi, ali za taj propust niko nije odgovarao. Iako posljedice tog presedana nisu bile pogubne kao u Urbanističkom zavodu, u javnost su dospjele žalbe Modričana da su se većinski akcionari preduzeća dobro okoristili tako što su od "naduvanih" komunalnih naknada ostvarivali masne zarade, od kojih su gradili i prodavali poslovne objekte u tom gradu.
Ovo je samo kratki izvod iz zbirke transformacije RS i BiH iz socijalističkog u kapitalistički ekonomski i društveni sistem koji je kreirao hibridne nadrealne situacije koje su po pravilu na glavnu scenu lansirale kojekakve protuve i ostali polusvijet, dok je deblji kraj izvlačila obična raja.