Završeni su vanredni parlamentarni izbori u Srbiji. Pola Srbije je glasalo, a pola apstiniralo, što je odredilo izbornog pobjednika. Izbori su ogledna livada politike, na kojoj se vide dugogodišnje naslage nacionalnog mentaliteta, promašaji političke klase, narodne frustracije i nadanja za budućnost. Na Srbiji se mogu iščitati mnoge društvene aberacije, izlazak iz istorije i sva kloaka "neuspješne tranzicije" u kojoj živi Srbija posljednjih dvadeset godina.
Tranzicija u Srbiji je duga fantazmagorija političkog raspadanja. Ima neke ironije i paradoksologije u tome da su doskora zajedno na vlasti u Srbiji bili konvertibilni socijalisti i slobodni radikali, jednojajčani blizanci koji su devedesetih godina diktirali politiku, koja je od Srba napravila gubitnički narod u svakom pogledu. Pa su im na naplatu došli računi sopstvene vladavine. Jedina politička predvidivost u Srbiji su bila nova iznenađenja koja su išla od lošijeg ka gorem. Čini se da je tom nizu događaja na ovim izborima došao kraj, što nije zasluga samo izbornih pobjednika.?
Fenomeni Srbije nisu samo njeni, oni važe i za druge tranzicijske zemlje, ali nekako u Srbiji dobijaju svoj razgolićeni, vidljiviji, prepoznatljiviji, pa i ekstremniji pojavni oblik. Tamo su estradizacija političkog života, tabloidizacija društva, zombizacija javnosti, totalizacija politike, kretenizacija intelektualnosti, provincijalizacija i vulgarizacija u svakom pogledu bili dugovječniji nego drugdje. Srbija je predugo zarobljena u jednom hermafroditskom tranzicijskom sistemu, kombinaciji državnog socijalizma u javnom, i političkog kapitalizma u privatnom sektoru, koji generiše i pospješuje sve loše strane oba ova sistema, koji parazitira na partijskoj ekonomiji. Kako razumjeti politički život zemlje u kojoj sve stranke, nakon ranijih održanih izbora, hoće da budu na vlasti, a niko neće da bude u opoziciji, pa ni izborni gubitnici? U kojoj se demokratskoj zemlji u Evropi trostruki predsjednik stranke i dvostruki predsjednik države otima da ponovo stane na čelo svoje stranke nakon izbornog poraza?
Vlast u Srbiji je godinama egzistirala na ucjenjivačkom kapitalu marginalnih patuljastih stranaka, interesnih grupa i pojedinaca, koji stoje iza paravana političke scene. U teškim vremenima racionalni politički ljudi sličnih uvjerenja se ujedinjuju i okupljaju, jedino se u Srbiji razjedinjuju. Srpska politička scena je izgledala kao "leskovački voz", u kojem se voze sve stare političke olupine, a stalno novi i novi putnici pristižu u vagon-restoran. Srbiji je odavno bila potrebna konsolidacija parlamentarizma.
Fenomeni Srbije nisu samo njeni, oni važe i za druge tranzicijske zemlje, ali nekako u Srbiji dobijaju svoj razgolićeni, vidljiviji, prepoznatljiviji, pa i ekstremniji pojavni oblik
Na izborima 2012. godine u skupštinke klupe sjeli su predstavnici 46 stranaka i 35 raznih pokreta, udruženja građana i sindikata. Od ukupno 90 registrovanih stranaka u zemlji, polovina njih je bila u Skupštini Srbije, a trećina u Vladi, što je politički apsurd. Od posljednjih izbora, pored postojećih stranaka u Srbiji je formirano desetak novih stranaka. "Srbija je jedan veliki partijski logor sa razvijenim partijskim šatorima koji jedni drugima podvaljuju", pisao je poodavno Dragoljub Jovanović, jedan od najuglednijih intelektualaca i najobrazovanijih političara u Srbiji, vođa Narodne seljačke stranke pred Drugi svjetski rat. Sve političke stranke i njene političke elite od početka parlamentarizma u Srbiji su sistematski iznevjeravale svoje programe: socijalisti socijalizam, desnica otadžbinu, demokrati demokratiju, a reformisti reformizam.
Svako je osvajao vlast na populističkom programu, konjukturnom za trenutne prilike, a vladao na isti način kao i svi drugi. Preveliki broj partija u parlamentu i vlasti praktično je bio korumpiranje političke volje i glasova birača, nerealna slika podrške u kojoj su se svi smjenjivali na vlasti, bez ozbiljnih promjena. SNS je na vlast doveo opšti defetizam i fatalizam, dugogodišnji oportunizam političkih stranaka u prethodnim vladama u kojima su učestvovale sve stranke, jer su u svakoj od njih sjedile stranke kontinuiteta, koje nisu dopuštale ni najnužnije promjene i reforme društva. Svi su bili bivši, sadašnji ili budući koalicioni partneri. Nove stranke koje su nastajale nikada nisu značile nove političke ideje, novu viziju društva i razvoja ekonomije, nego samo prepakivanje i recikliranje starih kadrova i politika, kako bi ostali na vlasti i zadržali ili povratili politički i interesni monopol na sceni. Sa takvima u Srbiji se nije moglo ništa promijeniti. Srbiji je već dugo trebala radikalna promjena političkog sistema prije nego se samouništi.
U takvoj situaciji bilo je samo pitanje dana kada će se pojaviti politički desperados, koji će prepoznati krizu političkog predstavljanja i zbrisati sa političke scene sve političke lažnjake, dupljake, ušminkane i posvađane demokrate i obračunati se sa preostalim političkim sektama, koje su odbijale političku promjenu u vremenu i prostoru. Kad političke stranke same nisu htjele promijeniti politički kontekst, sada je on radikalno promijenjen izborima voljom birača. Sada se pruža prilika da se politička scena raščisti i uspostave novi odnosi među strankama. Zato je SNS na čelu sa Aleksandrom Vučićem ubjedljivo pobijedio na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, i postigao najbolji izborni rezultat koji je ostvarila jedna stranka u savremenoj istoriji parlamentarizma u Srbiji. Šta se može naučiti iz izbora u Srbiji? Do čega može dovesti višegodišnje iznevjeravanje birača, osvajanje vlasti na jednom programu i vladanje po drugom? Izbori su pokazali kako završavaju stranke koje odbijaju da se mijenjaju.
Kad racionalni politički ljudi ne djeluju, onda pobjeđuju vješti lovci njihovih neispunjenih obećanja. Stranke koje nisu prešle izborni cenzus završile su tamo jer su odbijale prihvatiti vrijeme kao korektivni faktor svakog političkog djelovanja. Praktično bez opozicije, SNS sa apsolutnom vlašću i ogromnom odgovornošću, sada ima protiv sebe samo svoju vlast i Vučićev karakter. I jedno i drugo ih mogu odvesti na političko nebo do zvijezda, ali i u provaliju sopstvene tiranije. Vučić je pokazao političku hrabrost i odlučnost, osobinu koja se izgubila u partitokratskom mediokritetstvu. Najvažnija nepoznanica budućnosti Srbije i bojazan apsolutne vladavine SNS je: Nije problem kad sa ovolikom većinom činiš stvari koje idu u dobrom pravcu, i kad za takvu politiku dobijaš aplauze naroda, problem nastaje kad ti posljedice vladanja počnu politički da ne odgovaraju, kad ti zbog milion razloga i prirode političkog procesa stvari krene loše? Budućnost Srbije zavisiće od toga koliko će nova vlast znati iskoristiti konsenzualnu izbornu energiju naroda, na obećanim promjenama, hoće li uspjeti izgraditi solidne društvene i državne institucije, da ne zavise više od bilo koje stranke i pojedinca, bio on "stari vuk" ili "mladi vučić".
Svaka odgovorna vlast se mjeri veličinom i težinom problema koji treba da riješi, vrstom izazova koji stoje pred njom, a ne matematičkim zbirom mjesta potrebnih za njeno sastavljanje. Srbija je u velikom problemu i njoj je potrebna snažna i odgovorna vlast za velike, možda i nerješive probleme. Srbiji je već dugo nedostajao unutrašnji Socijalni pakt za stabilizaciju i razvoj, bazični konsenzus vodećih stranaka i društvenih činilaca o strateškim pitanjima budućnosti Srbije. Skeptici već govore da je to nemoguće. Kad pitaš od koga je nemoguće, oni kažu od nas samih. Nedavno sam pročitao u nekim novinama da u Srbiji žive ljudi koji se odazivaju na imena Tito, Staljin, Kardelj, Karađorđe, Slobodan Milošević i drugi, što bi značilo da joj ne nedostaje lidera. Do tada ostaje da se vidi hoće li Srbija biti Čiča Tomina koliba, Sao Toma i Principe ili moderna Četvrta Republika?
(autor je publicista)