Bosna se nalazi u najdubljoj političkoj krizi od 1995. godine. Možda svi veliki akteri u oblasti evropske bezbjednosti snažno podržavaju opstanak ove zemlje i bosanski susjedi uporno podržavaju njen teritorijalni integritet, ali deset mjeseci poslije opštih izbora u Bosni, održanih u oktobru 2010. godine, zemlja još nema vladu.
Najveći krivici za to nisu bosanski političari, već međunarodne diplomate i političari zaduženi za nadzor nad zemljom.
Zaista, najveći neuspjeh američke i evropske politike prema Bosni je to što šesnaest godina poslije rata, ni NATO, ni EU ni Sjedinjene Države nisu uspjeli da umanje egzistencijalni strah svake od bosanskih etničkih grupa za svoju budućnost. Muslimanska zajednica u Bosni strahuje da će konačno biti prepuštena na milost i nemilost brojno jače populacije Hrvata i Srba u jugoistočnoj Evropi; a Hrvati i Srbi u Bosni strahuju da će postati diskriminisane manjine u sopstvenoj državi.
Ovaj neuspjeh da se ublaži zabrinutost za elementarnu bezbjednost različitih etničkih grupa u Bosni, naravno, donekle je paradoksalan - zašto zajednička ekonomska, politička i vojna sila Vašingtona i Brisela nije uspjela da uspostavi stabilnu demokratiju koju ističemo kao svoj cilj? Štaviše, zašto nije uspjela da riješi osnovne dileme o bezbjednosti za oko četiri miliona ljudi koji su okruženi članicama NATO?
Prilično jednostavan, iako žalostan, odgovor je da se veliki dio naše politike prema Bosni zasniva na fantastičnoj verziji prošlosti zemlje (i, samim tim, njene moguće budućnosti). Fantazija je bila ta da je zemlja prije rata devedesetih godina prošlog vijeka bila srećan, tolerantan, multietnički i multikulturni balkanski Diznilend. Umjesto da posmatraju Bosnu kao složeno, etnički podijeljeno društvo, slično Libanu ili Iraku, prevladavajući stav u medijima, stručnoj javnosti i među kreatorima politike je bio da je Bosna nešto kao Švedska sa lošim političarima. Ovu fantaziju dodatno pogoršava nastojanje da se Bosna fetišizuje kao probni slučaj multikulturalizma, iako vođe zemalja sa daleko ljepšom istorijom priznaju neuspjeh multikulturalizma širom evropskog kontinenta.
Ako je takva Bosna ikad postojala, njeni stanovnici i ozbiljniji naučnici (nažalost) za nju ne znaju. Bosna je bila etnički duboko podijeljeno društvo u malom - i to mnogo prije devedesetih godina prošlog vijeka - daleko od tolerantne multietničke zajednice u kojoj etnička pripadnost nije bitna, istorija je povoljna, a mirni međuetnički odnosi su pravilo, a ne izuzetak. Prema jednom izvoru, desila su se 132 sukoba između Otomana i njihovih saveznika - bosanskih muslimana, s jedne strane, i Habsburgovaca i njihovih hrvatskih i srpskih vojnih jedinica sa druge strane - i to prije nego što je dvadeseti vijek uopšte počeo. Sa ovakvim balkanskim nasiljem, nije teško razumjeti akumulirano naslijeđe ovog stalnog ratovanja. Danas popularna teza među bosanskim muslimanskim akademicima je da su oni bili žrtve "jedanaest genocida" tokom proteklih nekoliko stotina godina. A ako je ovo istorijsko pamćenje populacije koja je politički, vojno i ekonomski bila dominantna u Bosni vijekovima, onda se možda Hrvatima i Srbima može oprostiti što imaju donekle mračnije viđenje bosanske istorije.
Ovi etnički sukobi su se odražavali i na sve druge aspekte života u Bosni. Ekonomski, tek 1911. godine su preko 90 posto zemljoposjednika u Bosni bili muslimani, a preko 90 posto ratara koji su obrađivali njihovu zemlju su bili Hrvati ili Srbi, hrišćani. Mješoviti brakovi nisu postojali u Bosni u devetnaestom vijeku, i uprkos mitu o navodno velikom broju međuetničkih brakova devedesetih godina prošlog vijeka, bili su rijetki i u bosanskoj istoriji dvadesetog vijeka. Na primjer, 1988. godine, 93 posto bosanskih muslimana se vjenčavalo sa pripadnicima svoje etničke grupe, a ni Hrvati ni Srbi nisu bili mnogo skloniji brakovima sa pripadnicima drugih grupa. Naravno, ni vjerske vođe ni političari u Bosni nisu podsticali međuetničke zajednice; na primjer, vođa islamske vjerske zajednice u Bosni naziva međuetničke brakove "još jednim oblikom genocida" protiv bosanskih muslimana (a ne sviđa mu se mnogo ni Djed Mraz).
Od dvadesetog vijeka do danas, izbori u Bosni su etnički popisi stanovništva, na kojima pojedinci glasaju za pripadnike sopstvene etničke grupe. U osnovi, Bosna se sastoji od tri različita biračka tijela, a održavanje konsenzusa i jednakosti između ova tri različita etnička biračka tijela oduvijek je ključno za stabilnsot u Bosni. Svako ko provede dva dana čitajući bosanske medije lako će prepoznati duboke ponore koji dijele bosanske etničke grupe, a ipak mnogi "stručnjaci za Balkan" već dvije decenije ne uspijevaju da shvate ovu prostu stvar. Sve je u današnjoj Bosni podijeljeno po etničkoj pripadnosti, od političkih partija do akademija nauka i umjetnosti i antifašističkih organizacija boraca. Čak i takozvani (i samoproglašeni) "aktivisti za ljudska prava" u Bosni i širom Balkana su u stvari samo neznatno više od etničkih lobista. Naravno, ima mnogo aktivista za prava Albanaca, aktivista za prava bosanskih muslimana, Hrvata, Srba, itd., itd., po abecednoj listi etničkih grupa, ali pojedinci koji brane ljudska prava i građanske slobode ljudi, bez obzira na etničku pripadnost, u ovoj regiji (a i u ovoj zemlji) su žalosno malobrojni i rijetki.
Zaista, da biste razumjeli politički priglupe promašene stavove koje šire različiti stručnjaci i analitičari za "reformisanje" Bosne, zamislite da neko predloži, u američkom političkom kontekstu, da guverneri SAD prepuste kontrolu nad policijom svojih država Vašingtonu, ili da Delaver ili Rod Ajlend ili Oregon pristanu na proporcionalnu zastupljenost u Senatu. Neki predlažu da Vašington postavi novog specijalnog izaslanika za Bosnu, kao da 2011. godine jedan američki birokrata bez budžeta može da ostvari ono što 60.000 vojnika NATO i 10.000 međunarodnih civila, sa milijardama dolara na raspolaganju, nisu uspjeli da ostvare u periodu 1996 - 1997. godine. U svakom slučaju, ovaj pristup je već isproban u drugoj balkanskoj državi: 1994. godine, diplomata SAD imenovan je da riješi spor o nazivu Makedonije. Nakon sedamnaest godina i tri američka predsjednička mandata, on još radi na tome. Vjerovatno najsmješniji prijedlog je onaj koji se često čuje na Kapitol Hilu, da se ojača Kancelarija visokog predstavnika (OHR) u Bosni, koja u suštini predstavlja međunarodnu diktaturu u zemlji, što ima smisla koliko i predložiti da L. Pol Bremer bude ponovo poslat u Irak 2018. godine da ponovo uspostavi privremenu koalicionu vlast. Najnoviji preokret u ovoj nesposobnosti da se shvati najočiglednije u bosanskoj politici je često izražavan stav da Socijaldemokratska partija u Bosni predstavlja "multietničku partiju", iako su manje od pet posto njenih glasača bosanski Hrvati ili Srbi.
Umjesto da se prihvati da je Bosna duboko podijeljena multietnička država i da se promoviše njena stabilnost kroz uspostavljanje političke strukture koja odgovara toj realnosti, mi smo proveli veći dio ovih dvadeset godina uporno nastojeći da izgradimo centralizovanu državu zasnovanu na pogrešnom shvatanju zemlje i protivno željama najmanje polovine njenog stanovništva. Ako nastavimo da se prepuštamo takvim fantazijama, velika je vjerovatnoća da ćemo se baviti istim pitanjima i narednih dvadeset godina. A tada će bosanske probleme biti još teže riješiti.