Otkako je 1989. ajatolah Homeini posegnuo za "najekstremnijim oblikom književne kritike", objavivši fetvu kojom je pozvao na ubojstvo britanskog pisca Salmana Rushdieja, kao i svih povezanih s romanom "Sotonski stihovi", meni se svako opiranje struktura Katoličke crkve demokratskim procesima automatski pretvara u pokušaj likvidacije legitimnih političkih predsjednika.
Eto, i sada, kada nasuprot čestitki koje ipak stižu Ivi Josipoviću u ime katoličkog episkopata u Hrvatskoj, urednik katoličkog tjednika "Glas Koncila" za novoizabranog hrvatskog predsjednika kaže ni manje ni više nego da je produkt tajnih i moćnih centara moći, a ne izraz volje građana.
Mislite da pretjerujem? Valja citirati odista frapantan uvodni komentar svećenika i kanonika Ivana Miklenića: "Ishod izbora u prvome je redu potvrda kontinuiteta političkog ozračja u hrvatskome društvu - što konačno i najviše odgovara određenim najmoćnijim političkim snagama - te se objektivno ne može govoriti o novom demokratskom iskoraku." Predstavnik katoličkih hrvatskih ekstremista koji, nota bene, raspolaže punim povjerenjem i podrškom, što će reći i platformom moći zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, tvrdi i da u hrvatskom društvu stvarni demokratski iskorak nije moguć bez prihvaćanja hrvatskih nacionalnih ciljeva, bez političkog konsenzusa o hrvatskim nacionalnim interesima i prioritetima, bez otvorenosti za punu istinu o svim totalitarizmima, te bez odustajanja od svih oblika političke podobnosti, nepotizma i istjerivanja partikularnih interesa. Ukratko, po Mikleniću, Josipović je pijun "skrivenog establišmenta".
Sipa katolički list uvrede na Josipovića pa kaže i to da njegov izbor može biti poticaj i drugim političkim strankama da porade na sebi, na profiliranju novih osobnosti koje "nisu opterećene ni prošlošću ni ikakvim karijerizmom". Da, dobro ste pročitali: za tog predstavnika katoličkog talibanizma u Hrvata Josipović je osoba opterećene prošlosti (čitaj: komunjara) i osvjedočeni karijerist. Majko mila!
Komentator "Glasa Koncila" pokazuje zašto ishod predsjedničkih izbora u sadašnjim hrvatskim društveno-političkim okolnostima ne iznenađuje. Naime, piše Miklenić, da osim što je novoizabrani predsjednik od samoga početka nametnut kao jedini favorit postavši službeni kandidat i svoje stranke i određenih centara moći, dobio je i otvorene potpore nekih političara i brojnih drugih društvenih subjekata kao i potporu pojedinih tajnih društava koji su određenim postupcima onemogućili pojavljivanje snažnoga kandidata političkoga desnog centra (čitaj: Milan Bandić).
"Razumljivo je da je izabrani predsjednik uz toliku potporu političkoga javnog, i u hrvatskim okolnostima nepostojanja medijske ravnoteže koja bi odražavala pluralnost hrvatskoga društva, moćno nadmašio protukandidata. Bilo bi pravo pravcato čudo da se dogodilo drugačije. Ishod drugoga kruga predsjedničkih izbora potvrdio je koje snage stvarno upravljaju hrvatskim društvom, kao i to da su svima drugima dane samo epizodne uloge koje mogu biti i vrlo zvučnih naslova i fotelja, ali ne mogu biti i odlučujuće", ističe svećenik Miklenić.
Nasuprot opskurnom pisanju glavnog urednika katoličkog tjednika, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki nadbiskup dr. Marin Srakić uputio je čestitku novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću u kojoj mu u ime Hrvatske biskupske konferencije i vjernika Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj čestita na izboru za predsjednika Republike Hrvatske.
Biskupi (pa čak i bojovni vojni ordinarij Juraj Jezerinac) hrabre Josipovića, pa se u pismu predsjednika HBK kaže da će vjernici njegovo djelovanje podupirati molitvom sa željom da služi na dobro svih. "Želimo Vam, nadalje, da svojim riječima i gestama iz dana u dan osnažujete hrvatskoga čovjeka u njegovoj samosvijesti i dostojanstvu te pridonosite zajedništvu i slozi hrvatskoga naroda i svih građana naše zemlje; da svojom zauzetošću potičete ljude na dobro i solidarnost, na poštivanje života i dostojanstva svakoga čovjeka...", poručuje nadbiskup Srakić u poruci koju bi, da djeluju u Hrvatskoj, siguran sam, mogli potpisati kardinal Vinko Puljić ili biskup Franjo Komarica.
Što tu, onda, ne valja? Kardinal iz Zagreba je trebao biti mudriji da sumnjivim primanjima ne blagoslivlja već naširoko proširenu percepciju naroda da je na Kaptolu kapital važniji od morala. Dvosatnim netransparentnim, ali strateški sumnjivim "ćaskanjem" s aferama uprljanim Bandićem Bozanić je poslao poruku svećenstvu i pastvi da Crkva ima svoga kandidata te time anulirao raniju biskupsku poruku "glasajte po savjesti". Oni koji su u Crkvi navijali za Bandića nisu shvatili da mu nedostaju osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine i državničko držanje. Da mu je religija licemjerna, a domoljublje lažno.
Teško je narodu kojega se stoljećima učilo refleksima poslušnosti sada odjednom razmišljati vlastitom glavom i odlučivati po civilizacijski i demokratski neodgojenoj savjesti. Trebalo se nadati da su vjernici unatoč svemu ipak pametniji od nekih svojih pastira. I naše nade nisu bile uzaludne. Vjernici su mahom ipak glasali za Josipovića.
Što treba zaključiti? Kad god je u povijesti Katolička crkva pokušala igrati na kartu politike, uvijek je izlazila poražena i osramoćena, dok politici pritom baš ništa nije pomogla. Politika je u Hrvatskoj (ali i šire) bila i ostala grobarom svojih crkava. Najstrašnije smo to konstatirali u doba NDH. Treba poželjeti da od zagušljive vike ideologa i lude mržnje nacionalista, makar se oni i katolicima zvali, glas razuma ostane prisutniji kako bismo svi zajedno, uz Josipovića, mogli vratiti moral u politiku. Bez fetvi, bez anatema, bez političko-populističkog podmićivanja s kojim se definitivno mora kršćanski i europski raščistiti.