Ekonomisti su odavno primijetili da se razlika između bogatih i siromašnih država svijeta sve više povećava. Što bi naš narod rekao, "para na paru, a fukara na fukaru!" S obzirom na to da spadamo u ovu drugu grupu (mada se zadnjih desetak godina razlika nas i bogatih ipak nije povećala), trebalo bi da nas zanima zašto je to tako.
Različiti odgovori na ovo pitanje dati su u hiljadama radova koji se uglavnom svode na stavove dvije ekonomske škole (liberala i kejzijanaca) o tome šta su to adekvatne, odnosno pogrešne ekonomske politike. Ne potcjenjujući važnost ekonomskih politika očito je da se u ovakvim raspravama ne nalazi kompletan odgovor. Jer, kada bi se sve svodilo na makroekonomske politike ne bi se moglo desiti da se u grupi bogatih zemalja nađu i Francuska i Švedska (kejzijanske politike) i Amerika i Hong Kong (liberalne politike). Ili da se među najuspješnijim ZUT nađu Estonija (liberalna politika) i Slovenija (kejzijanska politika). Da ne govorimo o drugoj strani, gdje se među najsiromašnijim zemljama svijeta nalaze i neke latinoameričke države koje decenijama provode kapitalizam i različite komunističke države i državice s istim takvim stažom. U svakom slučaju, da postoji univerzalna ispravna ekonomska politika bilo bi ili - ili. Pošto stvari ne stoje tako, očito je da pored ekonomskih politika postoji još neki faktor, da ga nazovemo tajni sastojak, koji razdvaja uspješne od manje uspješnih (da ne kažemo neuspješnih) zemalja. Taj faktor (ili bar jedan iz smjese) je povjerenje tj. vjera (latinski fides) građana u vlasti svoje zemlje. Neki to zovu i socijalnim kapitalom.
Uticaj povjerenja je teško izmjeriti pa ga mnogi zanemaruju, ali prava je istina da je svaka moderna, uspješna ekonomija zasnovana na povjerenju. Tako se novac velikih zemalja naziva i fiducijarnim jer iza američkog dolara, evra, funte i ostalih bitnih valuta više ne stoji zlato (bar ne u velikim količinama) niti bilo kakva konkretna vrijednost. Stoji samo povjerenje u vlasti tih zemalja. Takođe, u svim razvijenim zemljama se mnogo više robe i usluga kupuje na kredit, čime se značajno podiže tražnja i potrošnja u ovim zemljama, a što se opet zasniva na povjerenju građana u njihove finansijske sisteme, ali i vjeru u (ekonomski) bolji život u kojem će biti moguće vratiti pozajmljeno. Na kraju u državama u kojima građani imaju povjerenje u vlasti ima i više preduzetnika i uspješnih biznisa jednostavno zbog toga što je rizik započinjanja posla manji (ili oni bar vjeruju da je tako). Sa druge strane, države u kojima građani nemaju povjerenja u vlasti karakterišu: centralna banka kojoj je oduzeto pravo da vodi monetarnu politiku (kao kod nas), niska štednja u bankama, a velika u "slamarici", zbog čega hronično nedostaje sredstava za investiranje u privredu ili su ova sredstva skupa (kao kod nas, a izuzimajući sredstva Investiciono-razvojne banke Republike Srpske), te relativno malo kvalitetnih privatnih biznisa koji bi uposlili radnu snagu (kao kod nas, a zbog čega je nezaposlenost visoka).
Problem s povjerenjem je što se lako gubi, a teško stiče. Evo nekoliko primjera. Malo je poznato da je nacistička Njemačka u toku Drugog svjetskog rata raspisala javni zajam (pozvala građane da pozajme novac državi), a mnogi su to i uradili. Onda je Hitler propao, a nova Njemačka se pod Konradom Adenauerom distancirala od svega što je Treći rajh radio. Međutim, nije se odrekla obaveze ka sopstvenim građanima pa im je čim se ekonomski stabilizovala vratila pozajmljena sredstva (bukvalo vratili su dug koji je Hitler napravio). Jer, za Njemačku to je stvar povjerenja, a povjerenje je svetinja!
A šta su radile naše vlasti (misli se na vlasti bivše nam Juge)? Prvo su sistematski pljačkale građane serijom vještačkih inflacija (ovakve inflacije se u ekonomiji nazivaju "prikrivenim oporezivanjem" jer smanjuju vrijednost novca u rukama građana dok isti taj novac, odnosno kupovnu moć, poklanjaju državi), što je samo po sebi dovoljno loše da se izgubi povjerenje. Onda je početkom ratnih dešavanja "nestala" stara devizna štednja, da bi se u toku rata pred očima građana vlasti skoro svih zemalja nastalih raspadom SFRJ uključile u najdirektnije oblike kriminala. Zbog svega ovoga nije ni čudo što je kod nas nepovjerenje duboko ukorijenjeno u glavama građana. Međutim, žalosno je što nas to nepovjerenje nastavlja siromašiti, a da toga nismo ni svjesni.
Međutim, pozitivno je da se, ma koliko bilo teško, povjerenje ipak može izgraditi. Naravno, potrebno je vrijeme i mnogo stručnog, upornog, transparentnog i socijalno odgovornog rada. Pri tome su zadnje dvije komponente nezaobilazne. Jer, džaba povlačenje dobrih poteza ako javnost s njima nije adekvatno upoznata i ako se dopušta da javno iznesene, a često neosnovane, kritike na račun vlasti ostanu neodgovorene. Uz to, nekada se povjerenje stiče i time što se pošteno izađe pred javnost i prizna greška. Takođe, neki mali gestovi koji neće dati naročite stvarne efekte (recimo, smanjenje vlastite plate ili odricanje od dijela plate u korist siromašnih) mnogo znače u sticanju povjerenja javnosti jer pokazjuju da vlasti djele sudbinu naroda, pogotovu u kriznim vremenima.
Da sumiramo: vlast koja ima namjeru da prekine vrzino kolo siromaštva mora ne samo da odabere adekvatne ekonomske politike nego i da uloži jako mnogo truda da izgradi povjerenje javnosti u sebe. Ako to uspije, sve mjere koje bude preduzimala će imati mnogo više šanse za uspjeh. Ako ne, siromaštvo će biti vrlo teško nadvladati.