Staro je pravilo konspiracije: ako želiš proći neopažen, pojavi se na vidnom mjestu. Ono što je svima pred očima, nekako ne privlači pažnju. Sama činjenica da se prikazuješ bez tajnovitosti, osigurat će da nitko ne razabere što zapravo radiš.
I zato, kad se Aleksandar Vučić pojavio u sjedištu lokalne organizacije Srpske napredne stranke da proslavi pobjedu na izborima u beogradskoj općini Voždovac, nitko nije obratio pažnju na to kako izgleda i što poručuje samom svojom pojavom i nastupom, nego su samo prenosili vijesti o tome da je SNS dobio oko pedeset posto glasova i ostvario "istorijsku pobedu", budući da su sve ostale stranke, kako opozicijska Demokratska stranka, tako i vladin koalicioni partner, Socijalistička partija Srbije, SPS, te svim kombinacijama uvijek suprotstavljeni megaopozicioni DSS dr Vojislava Koštunice, dobili po pet ili deset puta manje glasova... To su brojke. Aritmetika je jasna, i oko nje nije bilo puno spora. Vučić je rekao da je na Voždovcu, u Odžacima i Kostolcu, gdje god su rani lokalni izbori provedeni, njegova stranka osvojila apsolutnu većinu, osvojivši više glasova nego sve ostale zajedno... A osim ove četiri velike, bile su tu još i male, već anihilirane strančice političara s golemim egom i zanemarivom javnom potporom, poput Liberalno-demokratske partije (LDP) nekoć u Beogradu popularnog Čede Jovanovića, te Ujedinjenih regiona Srbije (URS), stranke Mlađana Dinkića, srpskog tehnokrata i ratnog poglavice srpskih tajkuna, koji je ranije funkcionirao kao satelit i protuteža većinskim strankama u različitim koalicionim vladama, ali sad više nikome nije potreban jer su političke centrale uspostavile nesposredan odnos s bivšim oligarsima - ili tako što im preko svojih povjerljivih ljudi novac uzimaju direktno, ili tako što ih trpaju u zatvor, ili i jedno i drugo.. Naravno, i na ovim su se izborima pojavili paragonski pokreti "1389" i "Dveri", ultraške desničarske, odnosno pravoslavno-konzervativne organizacije čija je glavna funkcija da desnici oduzimaju desne glasove, što logično upućuje na sponzore s ljevice, koji uspješno manipuliraju najglupljim biračima u "neprijateljskoj pozadini". Samo što to ne funkcionira kad dođe do "landslidea", "potopa", jer se pretežna većina izgubljenih glasova onih koji prag uopće nisu prošli, slije u mandate apsolutnih pobjednika.
"Nije dobro za zemlju da jedna stranka osvaja više od 50 posto", opomenuo je Boris Tadić u emisiji "Utisak nedelje" političke televizije B-92, što se uživo emitirala usporedno s prebrojavanjem glasova s lokalnih izbora. O toj njegovoj ocjeni moglo bi se raspravljati. Politička scena bila je u Srbiji, doista, do jučer automizirana pa su se morale praviti široke interesne koalicije koje bi rezultirale slabim i neodgovornim vladama. Tako je bilo i u Sloveniji, koja ima slično izborno zakonodavstvo, za razliku od hrvatskog, što omogućuje koncentraciju mandata i stvaranje jake, no podjednako neodgovorne vlade, s kojom je Hrvatska dospjela u političku krizu možda još i goru od one te druge dvije države. Ove slabe "koncentracijske" vlade ne odgovaraju biračima, nego centrima moći, a ove jake - nikome.
Emisiju u kojoj je Tadić nastupio vodi, inače, Olja Bečković, kći akademika Matije, pjesnika bliskog Dobrici Ćosiću i rojalističkim krugovima karađorđevskih pasatista koji se okupljaju u kući dvorskog heraldičara blizu Kalenića-pijace, što znači na gospodskom Vračaru, a ne u nepreglednim voždovačkim suburbijama u kojima obitava populacija ne manja od stanovništva Ljubljane. Olja je jedna iskusna gospođa veoma naglašene ženstvenosti prezentirane naročitim beogradskim stilom (nabolje bi ga opisao čuveni beogradski feljtonist Momo Kapor) koji istodobno sugerira podatnost lisice i samoljubivost mačke. Ona nije slučajno u centralni politički talk-show što je tekao usporedno s objavljivanjem rezultata izbora, prvi put u posljednje dvije godine, pozvala upravo Borisa, bivšeg predsjednika države i Demokratske stranke. Unaprijed se znalo da će Vučić uvjerljivo pobijediti, te da će bivši gradonačelnik, sadašnji predsjednik DS-a, Dragan Đilas, uvjerljivo izgubiti, što u prvi red automatski gura par Vučić-Tadić, iako oni nisu apsolutni lideri svojih stranaka, ali upravo takav rezultat upućuje da će to postati - možda i vjerojatno, ali ne sasvim sigurno...
Aca Vučić je predsjednik Srpske narodne stranke, ali samo zato što mu je to mjesto zapravo ustupio Tomislav Nikolić kad je postao predsjednik države, s tim da je na mjesto predsjednika stranačkog Izvršnog odbora postavljen predsjednikov sin Radomir Nikolić, a kao zamjenica šefa stranke imenovana jedna viđena gospođa također iz predsjednikova kruga, po imenu Jorgovanka, što znači da je bio dobro poduprt sa svih strana i da se nije očekivalo da samostalno leti i odleti previše daleko, što se ipak dogodilo, jer su događaji, nimalo slučajno, pošli upravo tim smjerom…
Kad se pojavio na Voždovcu da s oduševljenim članstvom i lokalnom nomenklaturom proslavi ako ne "istorijsku", a ono zasigurno "apsolutnu" pobjedu, koja prema ocjeni iz opozicionih krugova "nije dobra za Srbiju", Aleksandar Vučić došao je u trapericama i ljubičastom džemperu. Totalni casual, neformalna odjeća, koja naglašava generacijsku razliku s dosadašnjim vodstvom stranke. To su uglavnom provincijski džentlmeni ili malograđani i politizirani marginalci koji se sigurnima osjećaju jedino u lošim sivim odijelima. Dosad su uvijek igrali ulogu drugorazrednih luzera, neuspjelih konkurenata koje u političkim igrama uvijek pređu blazirani velegradski mangupi dorćolske građanske elite što u svim koalicijama zatim zauzme ključne pozicije vlasti pa servisira političku i medijsku mašineriju te osigurava potporu opreznih plutokrata s Dedinja. Od ovog tjedna s tim je gotovo. Pobjednik trijumfira u egzuberantnom ljubičastom džemperu poručujući svojoj falangi da se formira vodstvo koje je eonima udaljeno od onog sivoga jata plašljivih kafanskih demagoga, dok poraženima ostaje samo njihova superiorna poza koja ne vrijedi mnogo. Mogu se, naime, boriti jedino za položaj poželjnog koalicijskog partnera - što je Tadić u svom intervjuu i nagovijestio - ili pak za vodstvo u opoziciji. Od te uloge nema neposredne koristi, nego zahtijeva samozatajnost, dugoročni rat u bazi, fanatizam za koje građanski političari baš nisu spremni, jer nisu očajnici i zeloti, a osim toga, za tu gerilu trebalo bi razviti političku platformu, koju danas nije lako definirati, jer su vladajući SNS i SPS preuzeli sve političke stavove s kojima su ranije operirali DS i Čedin LDP.