SNS je "idejno migrirao" na političke pozicije centra i centru je ostalo jedino da napominju kako su oni u tome bili prvi, što u ovdašnjoj politici ne vrijedi mnogo, jer se na Balkanu nitko ne sjeća što je bilo jučer, a osim toga, o prošlosti, kao i o budućnosti, stvaraju se samo iskrivljene slike.
To je "fikcionalistički narativ", koji počinje lažnim prisjećanjem na srednji vijek i zabludama o staroj slavi, osniva se na historijskim falsifikatima i svakovrsnoj mitomaniji te završava nerealnim obećanjima i fantazmagoričnim morskim planovima. Luđaci i heroji, pritom, lako zamijene mjesta, a historiografija i politička memorija barbarizirani su kao i društvo. Današnji Beograd izgleda kao scenografija za neki antiutopijski triler - musav i veličanstven, mogao bi poslužiti za inscenaciju "Marvelove" storije o tranzicijskom čovjeku pauku, koji skače s jedne na drugu bespravno podignutu visokogradnju u centru... To nije mjesto gdje se puno postiže kulturom dijaloga i tananim razmatranjem, "vejanjem ovejane suštine". U politici, ovdje je najbolje operirati s najvulgarnijim računom sile i interesa. U toj crkvi slavi se svakog dana sv. Pragma, čiji se duh svakoga dana toči na njene prepodobne apostole.
Naprednjaci su gurnuli premijerstvo Ivici Dačiću, šefu SPS-a, kako bi on otvorio proces realne separacije od Kosova te od cijelog kosovskog ciklusa nerješivih pitanja. Preuzeo je rizik i stigmu, ali bezrezervnu podršku tom nastojanju obavezao se i sam Vučić prisustvom na briselskim sesijama s kosovskim liderom Thachijem. Prvi se s njim rukovao, doduše, Boris, ali tada više nije bio predsjednik, a zatim, to su posve formalno učnili i sadašnji sprski vladinovci, pa je Europska unija odlučila da u januaru otvori sa Srbijom pristupne pregovore. Kako vlast, ipak, nosi SNS, a ne SPS, blagodat je pala na Vučićeva široka ramena i on je mogao malo iskoračiti iz hijerarhijskog poretka u vlastitoj stranci, koji ga je ranije malko ograničavao.
Čini se, dakle, da Vučić ide jasno zacrtanim itinererom, koji publika baš i ne vidi, kao što ne shvaća njegove modne poruke, jer se u medijima replicira difuzna slika koja zaklanja bitne sastavnice realpolitike. A to je politički "funkcionlizam", koji je zamijenio mitotvorstvo što bi ranije na svakim izborima kreiralo sedam, osam malih političkih lobija, koji su se uz ritualno zaklinjanje na veličanstvene projekcije, zapravo natjecali u obećanjima skupinama sa specijalnim interesima i partikularnim potrebama. No, taj komad više ne igra. Nevidljiva ruka koja upravlja događajima iza scene, sve je pojednostavila i "rastavila na proste faktore". Sve ono što je do jučer bio nepremostiv problem, neutralizirat će se i tako se osigurati koncentracija vlasti, još jedna "apsolutna" ili barem "istorijska" pobjeda, ne više SNS-a, nego SNS-a Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima prema kojima vode sve točke na tom jasno definiranom itinereru.
Nekoliko dana prije voždovačkih izbora, u Beograd je, poslije deset godina odsustvovanja, doletio crnogorski predsjednik Milo Đukanović, prvi put kao suveren susjedne države, a ne više kao zli odmetnik od srpstva, koji je kriv što je njegova država priznala Kosovo. Nepriznavanje Kosova, koje bivšoj pokrajini onemogućava prijem u Ujedinjene narode, bio je strateški cilj prethodne, Tadićeve vlade, koja je tako kompenzirala svoju realističnu politiku oko tog pitanja, koje u Srbiji nije moguće racionalno obrazlagati u javnosti. Nećemo ući u međukomunalni sukob koji bi nas skupo koštao, mislili su, nego ćemo umjesto toga žestoko lobirati služeći se svim diplomatskim sredstvima, kako bismo opoziciji, u kojoj je najglasniji bio upravo SNS, začepili gubicu kad nas optuži za izdaju - to je bila otprilike ideja, koja je, međutim, propala, kad su raniji opozicionari postali vlast, obećavši gdje je trebalo da se ni sami neće suprotstavljati procesu emancipacije Kosova, što im je bilo utoliko lakše učiniti, jer su znali da u opoziciji neće imati likove poput samih sebe, nego Tadića, te Koštunicu, koji je izgubio svaku političku težinu. Kako je problem Kosova skinut s dnevnog reda, skinut je i problem odnosa s rezervnom srpskom državom, onom crnogorskom, koja funkcionira otprilike kao Ukrajina u odnosu na Rusiju - kao mjesto gdje se mogu skloniti svi koji prema vlasti u Beogradu imaju bilo kakve rezerve.
Đukanović je dočekan u Beogradu s počasnim strojem garde. Prijateljstvo je obnovljeno uz prethodnu novinsku pripremu, objavljivanjem priče o tome da je Milo posredovao u vezi s dovođenjem arapskog emira koji će investirati u srpsku privredu. Zna se da Crnogorci, koliko god bili utjecajni u određenim krugovima, još ne vladaju Perzijskim zaljevom, nego Amerikanci, koji po jednog takvog emira mogu usmjeriti na neku odabranu destinaciju svakog mjeseca u godini. Prema tome, ako se unaprijed pravio itinerer, bit će da je u to na neki posredan način bio uključen i Department of State, ili neka od njenih organizacija koje objedinjuju novac, strateške interese i globalne informacije. U svakom slučaju, jedan od pet otvorenih problema, što utječu na glasačku percepciju vodstva i njegove sposobnosti da upravlja događajima i nacionalnom politikom Srbije, vodstva koje bi sutra moglo osvojiti apsolutnu vlast na parlamentarnim izborima, time je skinut s dnevnog reda. Od sada, Milo je plus, a ne minus. Idući korak i drugi problem razriješen je dolaskom Aleksandra Vučića u Banjaluku, gdje je primao nagradu kao "čovjek godine" u izboru "Nezavisnih novina", pa se susreo s Miletom Dodikom i stekao novu potporu i još nekoliko glasova koji će mu biti potrebni za "istorijsku pobedu" na predstojećim izborima.