Iskustvo nam je palanačko, tako je prije četrdeset godina napisao Radomir Konstantinović, a ovih je dana tim povodom i u povodu osamdesete obljetnice rođenja ovog velikana pisane riječi u Sarajevu objavljeno novo, prvo bosanskohercegovačko izdanje "Filosofije palanke". I ne samo da ta knjiga i ta kritička misao nisu, nažalost, zastarjele, nego, čini se, nikad nisu bile življe, aktualnije.
Palanka kao turcizam za mali provincijski gradić, ovdje je pojam za provincijalizam, zaostalost, primitivizam, zatvorenost, ksenofobiju, kult smrti, napadan osjećaj kolektiviteta, totalitarnu svijest, antimodernizam... Sve ono što nije posebnost samo srpske patrijarhalne civilizacije o kojoj govori Konstantinović, nego je duboko ukorijenjeno u naše biće. I dok se u Srbiji Konstantinović prešućuje, kao nekoć prosvjetitelj Dositej Obradović, znanstvenik Đuro Daničić, historičar Ilarion Ruvarac ili književnik Danilo Kiš, sve odreda europski orijentirani intelektualci, veliki prostor dobiva onaj koji se plaši moderne, individualizma, onaj koga zovu "ocem nacije", Dobrica Ćosić, zvani Gedža, čovjek koji se deklarira kao mrzitelj Europe.
Danas je nezamisliv europski književnik koji bi napisao ovakvu rečenicu kakvu je napisao jedan neeuropski pisac u Europi o albanskome i svome narodu: "Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda - srpskog naroda."
A gle, ovo najveći albanski pisac Ismail Kadare nikad sebi ne bi dopustio, jer je on europski pisac, za razliku od Ćosića.
Iskustvo nam je provincijalno - demonstrira i hrvatski pisac, akademik Ivan Aralica podupirući nacionalni i vjerski kič populističkog pjevača Thompsona ili drugi pisac i akademik - Dubravko Jelčić svojim ukupnim aktivitetom u zadnja dva desetljeća. Oni u lijenosti duha i provincijalnoj ograničenosti, kako to identificira "Filosofija palanke", ne mogu izići iz mitskog i ideološkog duha palanke, a sve one koji su se udaljili od njihove uske i tijesne, reducirane slike svijeta, vide kao izdajice. Njima je povijest "dokazni materijal" za sve, a njihova je povijest njihov mitomanski konstrukt. Oni su fizički u Europi, ali su do kraja intelektualno i emocionalno ekstrateritorijalizirani, zarobljeni vlastitom provincijalnošću, (samo)getoizirani.
Što tek reći za mitomansku svijest tzv. intelektualne elite u bošnjačko-muslimanskom krugu, gdje se palanačka svijest deklarira u najlošijem oponašanju srpske i hrvatske?! Ona u svom fundamentalizmu (napose su snažni duh historičnosti i kult smrti, tj. žrtve) izmišlja civilizaciju stariju od egipatske (piramide); uspostavlja nacionalnu genealogiju koja vodi k Ilirima ili čak amebama, a pritom se snažno poziva na majku Tursku i El Fatiha, rušitelja Bosanskog kraljevstva. Ona skriva ili falsificira vlastite Ruvarce (Šefika Bešlagića ili Nedima Filipovića, a kamoli druge!), Daničiće ili Kiše; optužuje tuđe znalce jer ne sudjeluju u njihovoj mitomaniji (izvjesni dr. Pašić npr. optužuje uglednog znanstvenika Pavu Anđelića 25 godina nakon njegove smrti da je u stećak uklesavao latinski križ, kao da u BiH nema 60.000 stećaka?!); ideološki čita tuđe pisce, klišeizira i generalizira drugost, dakle u svim segmentima prononsira antiintelektualizam...
Duh palanke, kaže Konstantinović, pokušava svoj udes "da preobrazi u svoju privilegiju, time što će i sam (onako kao što se klin klinom vadi) da zaboravi istoriju, ovim zaboravom da se ovekoveči u samom sebi, zaveren trajanju, s onu stranu vremena. Vreme je s druge strane brda, tamo gde počinje svetski haos, ili haos apsolutno-otvorenog sveta."
Duh palanke se plaši moderne, plaši se otvorenosti, jer on ne zna s njom komunicirati: ne zna jezike, nije dorastao suvremenim znanjima i zahtjevima svijeta koji je već iskoračio u budućnost. On bi, kao i suvremeni islamistički ili drugi totalitarni svijet, od Zapada uzeo moderne avione, automobile, jahte, talijanske kupaonice, kompjutore, whisky, ali bi ostao "svoj", a to "svoj" znači - reaktivnost, kao jednu od temeljnih oznaka fundamentalizama (religijske ili nacionalne, svejedno, ali svakako ideološke provenijencije!) koji su u biti bojovne, poticajne i(li) obrambene reakcije na modernu, kako to točno identificira Alen Kristić u svojoj knjizi "Religija i moć". Manifestacije duha palanke, kao najrazvijenije i najuniverzalnije "religije" na našim prostorima, svakodnevno dobivaju nove podanike, nove vjernike. Otuda dolazi i svevremena ili neprolazna vrijednost i Konstantinovićeve knjige. Otuda i ona njegova čuvena rečenica izrečena u Sarajevu nekoliko godina prije rata na skupu posvećenom Krleži: "Naša je kriza velika, naši su, dakle, izgledi veliki."
Kod nas se, znamo, živi permanentna kriza... Imamo li rješenja? Moramo li uvijek birati i reaktivna rješenja?