Sasvim je sigurno da nisu svi s istim osjećanjima pratili zasjedanje Narodne skupštine Srbije. Pretpostavljam da je trećina stanovnika Srbije, onih koji su glasali za radikale, sa zadovoljstvom slušala čelnike svoje stranke, uživali u toj retorici punoj patriotizma, parolama o očuvanju Srbije i srpstva. Koliko su samo Aleksandru Vučiću puna usta svoje nacije, a kako s omalovažavanjem govori o svima drugima, koji po njemu nisu dovoljno spremni za bojne pokliče!
Naravno da smo mi koji nismo stanovnici te nam susjedne zemlje malo drugačije pratili taj televizijski prenos. Posebno mislim na one koji nisu nacionalno ostrašćeni. A u mene je taj radikalski govor stvorio zebnju. Kako da to šuplje parolaštvo o svojoj nacionalnoj supremaciji ima toliko pristaša? A zapravo ne treba se tome nimalo čuditi. U naprednoj, demokratskoj Evropi, u svakoj državi, ima oko deset procenata šovinista, moglo bi se reći fašista. I to je trpeljivo stanje, veći procenat bio bi već opasnost za demokratiju.
Koliko mi je poznato, nijedna se stranka u Evropi ne naziva fašističkom, ali su neke partije preuzele fašističku ideju i nacionalističku retoriku. Na čemu je drugom Hitler uspio nego na priči o Ibermenšu, njemačkom natčovjeku, koji je superiorniji od svih drugih rasa i nacija? I narod krenuo za njim. Jer pučanstvo voli da se izdvaja od drugih, da su nadmoćniji od drugih. Ta ideja nije umrla, u mnogim zemljama se javlja u raznim oblicima, ali joj je osnovna poruka: mi smo nadmoćniji od drugih.
Voljeti svoju zemlju i svoju naciju je sasvim normalno. Sve do one razine kada počinje predstavljati opasnost za druge zemlje i druge nacije. Pa je tako i došlo do rata na Balkanu, svako je oružjem dokazivao da je moćniji, pravedniji, bolji i pametniji. Taj nacionalni ponos koji je prerastao u ratovanje i danas vuče tragove. Baš ne pričamo o fašistima u našim sokacima, ali šta je drugo nego fašizam rušiti antifašističke spomenike, skidati imena antifašističkih boraca sa naziva ulica? Stotine takvih spomenika je srušeno u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Biti protiv antifašizma znači li zalagati se za fašizam? Možda.
U Hrvatskoj je tek posljednje dvije-tri godine donekle zaustavljena nacionalistička euforija, raskrštava se s tuđmanizmom. Ali, u toj zemlji je Tuđman dolaskom na vlast doveo mnoštvo emigranata-fašista iz mnogih zapadnih zemalja, iz Argentine i Australije, i postavio ih na odgovorna mjesta. Pa se i danas održavaju pomeni u Blajburgu, gdje je zaista stradalo i nevinih, ali se postavlja pitanje šta su tamo, u stranoj zemlji, tražili hrvatski patrioti? Bježali su, jer su kao fašisti počinili mnoge zločine.
Odjeci hrvatskih i srpskih radikalnih skupina, nevladinih organizacija i političkih stranaka u BiH veoma su prisutni. Kod Bošnjaka su, takođe, došli na vlast oni iz zatvora i inostranstva, koji su bili u sukobu s antifašistima. Ma koliko svi oni pričali kako su samo borci za dignitet svoje nacije, često njihova kazivanja prelaze u fašizam, doduše onaj meki, fini, teško prepoznatljiv. Ako neke minorne grupe među Srbima propagiraju četnike kao srpske patriote, a niko se tome ne suprotstavi, govori da smo još uvijek bolesno društvo.
Nekada mi je, u onom bivšem sistemu, antifašistička parola bila otrcana, mislio sam: kada će već prestati tu šuplju priču. A, eto, doživio sam da fašizam pod raznim imenima, u nekim ublaženim formama, dođe mi na vrata i četiri godine me muči i ubija. Zato sada mislim da nikada nije dovoljno suprotstavljanja fašizmu, mada to opet zvučalo kao otrcana fraza. Treba znati da je fašizam mnogo prijemčiv širokim narodnim masama, jer ih izdvaja od ostalih i postavlja na veći pijedastal.
Od nekog finog fašizma ni međunarodna zajednica nije imuna. Ganjajući neku svoju geopolitičku strategiju, moćnici iz svijeta nam ponekad proturaju nazadnu ideologiju kao demokratiju. Tako su nas nedavno zasuli iz zapadnih agencija vijestima kako su Estonci sklonili spomenik sovjetskom borcu kao simbol ruskog ugnjetavanja. A uklonjen je zapravo spomenik antifašizmu, a to su učinili estonski fašisti, koji su sada na vlasti, koji su bili uz naciste tokom njihove vlasti. A o ljudskim pravima Rusa u ovoj baltičkoj državi naprosto se šuti u Evropskoj uniji, što znači da se na estonski hegemonizam gleda kroz prste.
Treba prepoznavati fašizam, pa makar se drugačije nazivao i imao drugačiji oblik.