Godine 1690. u bici kod Glave plaže (Battle of Beachy Head) engleska flota je tako žestoko potučena od strane holandskih i francuskih brodova da je prestala da bude efektivna pomorska sila sposobna da brani engleske trgovačke interese u svijetu.
S obzirom na to da se radilo o dobu brzog razvoja pomorske trgovine (pogotovo sa kolonijama u Americi i Africi, te Indiji), koja je velikim silama donosila velika bogatstva, zemlja koja ne bi imala jaku mornaricu bi postala drugorazreda sila bez obzira na sve ostalo (upravo zbog jake mornarice i razvijene trgovine mnogo manja Holandija je predstavljala opasnog rivala Engleskoj). Engleski kralj je to znao, ali nije imao novca da sagradi novu flotu. U pomoć mu je priskočio Čarls Monidž (Charles Montagu) osnivanjem privatne banke koja je sakupila 1,2 miliona & na osnovu kojih je odobrila dugoročan kredit državi (kralju) po kamatnoj stopi od čak 8% godišnje. Kako ovakav kredit tada engleskom kralju ne bi dao niko (zbog haosa u javnim finansijama) zauzvrat je ova privatna banka dobila čitav niz povlastica od kojih je najznačajnija povlastica da bude monopolista u izdavanju nota (praktično monopolista u štampanju tadašnjeg papirnog novca). Ova privatna banka će kasnije postati poznata kao Bank of England odnosno današnja Centralna banka Engleske.
Tražena sredstva su prikupljena za svega 12 dana, a polovina ove sume je otišla na gradnju nove mornarice. Ono što nije bilo očekivano je privredni zamah koji je došao s gradnjom novih brodova. Naime, za gradnju tadašnjih (drvenih) brodova korištene su metalne zakovice. Količina koja je do tada proizvođena u Engleskoj nije bila ni izbliza dovoljna pa je došlo do otvaranja novih čeličana i kovnica zakovica čime je engleska industrija čelika podignuta na jedan viši nivo.
Kada je nekoliko godina kasnije došlo da razvoja prvih parnih mašina (Denis Papin i Tomas Saveri 1698, Tomas Njukomen 1712, Džejms Vat 1769) ova industrija će razvoj dočekati spremno i pretvoriti Englesku u vodeću industrijsku silu Evrope i svijeta. Pomorske pobjede nove mornarice, koja se sada sastojala od modernijih brodova nego što ih je Francuska posjedovala, će u isto vrijeme učiniti Englesku "imperijom mora". Tako će osnivanje engleske banke zapravo predstavljati početak izgradnje carstva u kojem će u jednom trenutku živjeti četvrtina svjetskog stanovništva i koje će dva vijeka biti industrijski lider svijeta.
Kakve zaključke možemo izvući iz ove priče:
1. Javni radovi mogu biti dobar način za izvlačenje zemlje iz krize, ali samo ako pri njihovom izvođenju angažujete domaće proizvođače. Da je Britanija umjesto da napravi flotu istu kupila, nikada ne bi postala svjetska sila.
2. Za javne radove su neohodna sredstva, odnosno štednja.
E, sada, zašto u sve ovo uvlačimo autoput? Pa zato što je Vlada Republike Srpske nedavno najavila izgradnju autoputa kreditom Evropske investicione banke (EIB). Iako je namjera Vlade dobra, kakvi će efekti ove investicije zaista biti nije tako jednostavno za procijeniti. Naime, iako se Vlada više puta izjašnjavala da će u izgradnji autoputa učestvovati domaći građevinari (što pokazuju da su svjesni prve premise), kada pozajmljujute sredstva iz inostranstva, a pogotovo od institucija kakva je EIB, postoje određena pravila. Ta pravila uključuju slobodnu konkurenciju pri natjecanju za posao. Zapravo, već sama činjenica da se Vlada obratila EIB-u (koji, doduše, daje mnogo povoljnija sredstva nego da je izašla na međunarodno finansijsko tržište) pokazuje da u Republici Srpskoj (a i BiH) nema dovoljno štednje ili da je preskupa (što je logično kada ju je tako malo).
I sad se postavlja zapravo ključno pitanje za naš razvoj. Zašto je kod nas tako malo štednje pa Vlada pozajmljuje u inostranstvu i podliježe pravilima koje razvijene zemlje ne primjenjuju na sebe?
Za ovo postoje neka objektivna opravdanja. Prije svega, ako pogledate šta to determiniše štednju, u moru faktora, izdvajaju se dva.
1. BDP po stanovniku (štede oni koji imaju od čega, ko jedva preživljava ne može ni da štedi),
2. Kamatna stopa (kada liberalizujete finansijske tokove sa inostranstvom, kao što smo mi uradili, onda domaće štediše moraju da prihvate svjetske kamatne stope inače niko ne bi ni uzeo njihovu štednju. Bilo bi jeftinije pozajmiti u inostranstvu).
Međutim, ova opravdanja ne amnestiraju u potpunosti domaće vlasti od odgovornosti. Kod nas se na tradiciji štednje nije dovoljno radilo (osim negativno kada je nestala devizna štednja), a CB BiH se još jednom pravi nevješta i ne želi da radi svoj posao. Naime, CB BiH je imala mogućnost da uvodeći veće obaveze na stranu štednju motiviše domaće banke da se aktivnije posvete privlačenju domaće štednje. Tehnički, ovo je jednostavno za izvesti i tog posla su se prihvatile narodne banke Srbije i Hrvatske. Međutim, kod nas, izgleda, postoje nivoi vlasti koji ne žele da isprljaju ruke razvojem. Zato kod nas i dalje važi ona već pomalo ofucana mudrost koja glasi: "Pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći".
(Autor mr Marko Đogo je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)