Svako društvo posjeduje određene resurse. Oni mogu biti prirodni, ekonomski, politički, javni, privatni i sl. Vremenom je pažnja sa posjedovanja tih resursa prešla na pozicije na kojima se vrši kontrola istih. S akcentom na zajedničku korist upravljanja tim resursima.
Tako je posredno ta mapa pozicija postala resurs sama po sebi. I ne samo to, nego i vrhovni resurs jednog društva. Jer ako se ne može, a ne može, posjedovati rijeka ili planina, može se biti na poziciji eksploatisanja iste.
Onda bi se politika u primitivnom obliku mogla definisati kao borba za zaposjedanjem te mape pozicija u kojima se generiše moć toga društva u smislu uticaja i u smislu novca. I ne samo borba u vidu osvajanja resursa, već i teška borba ka očuvanju resursa u svojim rukama. Ako je moguće bar zauvijek kad već ne može vječno. Tako se javlja strah od gubitka delegirane moći. Strah je direktno uperen ka ostalima koji nisu "na resursima", a indirektno je uperen ka mehanizmu koji može dovesti do gubitka moći.
Pa onda imamo izlive nezadovoljstva ka mehanizmu - kao demokratija je feminizirana i degenerisana. Pa onda demokratska vlada nastaje kad siromasi pobijede, te jedan dio, prethodnih upravitelja, protjeraju a drugi dio pozatvaraju, pa s ostalima ravnomjerno podijele resurse...
Tu su i nezadovoljstva ka ljudima, odnosno građanima. Tako često možemo čuti sa raznih strana kako su ljudi stoka. Kako smo glupi i zatucani... Sve te kritike vode ka tome da navodno "dokažu" da bi eventualna promjena dovela do nesagledivih posljedica. I da posljedično pripreme teren za odvajanje kukolja od žita...
Negativna povratna sprega ovih razmišljanja dovodi do toga da oni koji se nalaze na mapama resursa počinju da se okreću jedni drugima u cilju očuvanja postojećeg stanja. Počinje se sa održavanjem i podgrijavanjem stabilnosti privilegovanih.
Garancije za stabilnost se traže jedino unutar onih koji su "na resursima" i naročito u njihovom jedinstvu i snazi. Stanje je održivo samo ako se izbjegne međusobni sukob korisnika mape resursa na način da se redukuje upliv ekonomskih interesa na minimum. Tako se problem eventualne preraspodjele moći ne rješava mehanizmom većine - demokratijom, već davanjem superiornosti onima u boljoj poziciji.
A da bi se grupa u boljoj poziciji mogla osjećati stvarno ujedinjeno, neophodan je pritisak izvana. Ovaj pritisak se obezbjeđuje naglašavanjem i proširivanjem jaza između njih i ostalih.
Garancije za stabilnost se traže jedino unutar onih koji su "na resursima" i naročito u njihovom jedinstvu i snazi. Stanje je održivo samo ako se izbjegne međusobni sukob korisnika mape resursa na način da se redukuje upliv ekonomskih interesa na minimum. Tako se problem eventualne preraspodjele moći ne rješava mehanizmom većine - demokratijom, već davanjem superiornosti onima u boljoj poziciji
Budući da samo korisnici mape resursa posjeduju moć, udruženi pokušavaće da iskoriste moć da kontrolišu većinu takvim ograničenjima koja će onemogućiti potonje da postanu opasni u demokratskom smislu i onda cio problem očuvanja pozicija je redukovan na problem očuvanja unutrašnjeg jedinstva korisnika resursa.
Tad se javljaju razne teorije i prijedlozi koji vode ka tome da ranije pomenuti, oni u boljoj poziciji, korisnici mape, samoprozvani odabrani, treba da naprave pobjednički marš u društvo s ciljem osvajanja preostalih resursa, za što je neophodno proširenje ovlaštenja.
I onda se politika svodi na to da je istinska politička vještina, umjetnost vladanja, u stvari umješnost vođenja i potčinjavanja ljudi, što bespovratno vodi ka tome da se demokratija mijenja u njenu nezakonitu formu i dalje se kroz oligarhiju, bezakonitu vladu nekolicine, pogoršava u bezakonitu formu vladavine jednoga, tiraniju, koja je upravo najgora od svih formi.
Prelazak sa demokratije na tiraniju će najlakše izvesti popularni vođa koji zna kako da iskoristi antagonizam između bogatih i siromašnih unutar demokratske države i društva, i kome uspije da stvori tjelesnu gardu ili ličnu vojsku.
Ljudi koji ga prvi pozdrave kao borca za slobodu biće uskoro porobljeni i primorani da se bore za njega jer kad se vođa sa te strane osjeti bezbjedan onda će uvijek počinjati sukobe kako bi narod imao potrebu za vođom.
Ovaj scenario događaja kojim jedno društvo iz svog prosperiteta i relativne demokratije izabere svoju propast je poznat kroz istoriju. Moderni primjeri su tu počevši od raznih vođa - Franka, dučea, firera, maršala, generala Sadama, pukovnika Moamera, lidera talibana i slično.
Taj model je najveća opasnost po moderno društvo gdje god se ono nalazilo. Bilo u stabilnoj ekonomiji ili ubrzanom razvoju ili uniji država ili tranziciji. Jasno je iz ranije rečenog da prava koja danas posjedujemo nisu zagarantovana stvar i da nepažnjom i nebrigom možemo doći u veoma opasnu i neodrživu poziciju.
Zato obratite pažnju kad čujete oko sebe da vam neko kaže da su ljudi stoka. Da nisu vrijedni. Da su neobrazovani. Da za nas nije demokratija. Kad počnu da negiraju biologiju. Kad kažu da na mladima svijet ostaje ali kad oni donesu odluku. Pa da nam treba čvrsta ruka. Da je stanje apokaliptično. Da treba na silu nešto riješiti. Kad vam se to desi a dešava se svakodnevno i na raznim mjestima, obratite pažnju na lični interes toga koji vam to kaže.
I, gle čuda, vidjećete da su ljudi spremni da radi ličnog interesa naprave i fašizam i da izvuku najveće zlo na svjetlost dana. A suština je u negaciji dobro poznate i valjano potvrđene i naučne i vjerske izreke da su svi ljudi isti i da su svi ljudi braća.