Odavno sam prihvatio stav nekih teoretičara umjetnosti da je forma zapravo sadržaj. Kada se prepriča sadržaj "Hamleta" dobije se najopskurnija kriminalistička priča sa dosta ubistava. Još je bolji primjer Floberovog romana "Gospođa Bovari". Veličinu ovom djelu daje ingeniozni stil Floberov, inače po samom sadržaju mogla bi to biti jedna banalna ljubavna storija. Ne bi se moglo reći da je i u ostalim sferama života forma toliko važna kao u umjetnosti, ali da nismo usvojili oblike ponašanja ostali bismo na razini divljaka. Pa tako ne bi trebalo da bude zanemarljiva forma i u politici.
Sve više gubi moje simpatije Milorad Dodik, upravo zbog forme kojom se obraća javnosti. O sadržaju njegovih stavova može se razgovarati, neki su dobri, a neki po mom sudu loši, ali ovog puta bih se usredsredio na način kako te svoje stavove plasira. Treba li dokazivati da njegovo ponašanje postaje sve više arogantno, sa nipodaštavanjem govori o svim onima koji misle drugačije nego on. One koji ga kritikuju, koji mu prigovaraju neke poteze, nema nimalo volje da oslušne, nego presijeca, sa nadmenošću odbacuje svaki prigovor.
Vjerovatno je Dodika osokolilo što je tim načinom pridobio glasače u RS, pa je tako uvjerljivo pobijedio. Treba znati da u svijetu politike ima sijaset primjera gdje su diktatori na krilima populizma vladali, sve dok ima taj populus nije okrenuo leđa. U svijetu se sve više političari okreću govoru u rukavicama, diplomatski maniri preovlađuju. A kod nas narod voli robusne tipove, koji sijeku kao sjekirom po panju.
Milorad Dodik po mom sudu u Federaciji BiH ima dosta simpatizera, ali ogroman broj više protivnika. Upravo način na koji se Dodik obraća javnosti razlog je tog animoziteta. Pa se pitam, zar ne bi za Dodika bilo bolje da ima pristaša i tamo gdje ga osporavaju, nego da se samo oslanja na svoj atar? Iz iste stranke, iz SNSD-a, dolazi i Nebojša Radmanović, logično je da zastupa istovjetne stavove kao njegov stranački šef, pa ipak u mom sarajevskom okruženju ima mnogo simpatizera jer njegov govor nije zapaljiv, tolerantan je, blag, a da pri tom kaže gotovo isto kao i Dodik. To je u pitanju umijeće govora. Dodik će iznebuha opaliti po Pediju Ešdaunu, da će ga tužiti sudu, što će sigurno dobiti aplauze u svom okruženju, a da ne kaže kojem će to sudu podnijeti tužbu.
Ovakvih primjera ima u svakom od naša tri naroda. Nezavisno od toga što je još pod sudskom istragom, Dragan Čović iz HDZ-a nastupa smirujuće, ne podiže tenzije, čini se često razumno objašnjava kriznu situaciju. Naravno, kao čelnik jedne nacionalne stranke i on najviše priča o ugroženosti svog hrvatskog naroda, ali nekako je to prihvatljivije, razumnije. Za razliku od njegovog stranačkog kolege Ive Mire Jovića, koji se svojim izjavama predstavio kao jedan neobrazovani čovjek s ulice. Ivo Miro Jović je više štete nanio svojoj stranci, naročito dok je bio u Predsjedništvu države, nego što su to njihovi protivnici uspjeli učiniti. Ovo je tipičan primjer kako je forma i u politici veoma važna jer zahvaljujući nebulozama Ive Mire Jovića i sadržaj njegove stranke postaje upitan i smiješan.
Ne bez razloga se često iznosi paralela između Dodika i Harisa Silajdžića. I ovaj čelnik Stranke za BiH toliko je degutantan da njegova verbalna borba za državu Bosnu i Hecegovinu djeluje kao šuplja priča, fraza. Začuđujuće je kako Silajdžić umije da stvara sebi i svojoj ideji neprijatelje, a samo zbog nabusitosti, zbog tvrdoglavosti kako je on jedino u pravu. Vidi se kako u njegovm misaonom sklopu ne mogu da prodru oni koji nisu muslimani, mada je očigledno kako folira oko multinacionalnosti. U svakom njegovom govoru iskazuje se koliko je ljut. To je političar koji je na čelu države, a neprestano ljut.
Dolaze iz istog nacionalnog i vjerskog ambijenta, ali Haris Silajdžić i Sulejman Tihić u formi kako nastupaju potpuno su različiti. Oba su na desnoj strani palete, oba brinu o interesima bošnjačkog naroda, ali je Tihić u iskazu mnogo mekši, nije nikada bio zapjenušan, njegovi stavovi u izrijeku nisu definitivni. Za vrijeme rata Tihić je bio u nekoliko logora, ali se u njegovom govoru ne osjeća nimalo netrpeljivost, nema traga mržnji. Za razliku od Silajdžića, koji je veći dio ratnih dana proveo po luksuznim svjetskim hotelima, kod koga je uočljiva arogancija.
Forma i u politici nije zanemarljiva. Ona možda najbolje pokazuje srž čovjekove ličnosti.