Vjerujem da se možemo usaglasiti da naše društvo nije u najboljoj formi. Niti imamo dovoljno znanja, niti imamo dovoljno kondicije da u rastućim složenostima modernog doba zaštitimo interese naših građana i obezbijedimo sigurnu budućnost.
Da bismo društvo oporavili trebalo bi, ako želimo naravno, da rekonstruišemo i preispitamo svoje vrijednosti, komunikaciju i samo društvo u cjelini. Ono što prethodi tome procesu jeste uklanjanje prepreka koje onemogućavaju racionalan, na nauci zasnovan, pristup ovom poslu.
Te prepreke imaju jedan zajednički imenilac i on se može definisati kao predrasuda o nemogućnosti primjene civilizacijske tekovine kod nas - demokratske reforme, odnosno u neku ruku sprovođenja volje većine.
Tako često čujemo stav da je neki oblik totalitarizma ili čvrste sveznajuće ruke neizbježan i društvu neophodan. Čak se ide toliko daleko da se kaže da će se demokratija u borbi protiv totalitarizma toliko pokvariti koristeći metode totalitarizma da će na kraju ona postati ista kao njen protivnik. Možda to nije empirijski održivo i dokazivo, ali postoji jasno uvjeravanje da je tako i ranije bilo.
Stav da demokratija ne može vječno trajati jeste istinita i toliko neumjesna koliko i tvrdnja da ljudski razum nije dat zauvijek jer demokratija jedina obezbjeđuje institucionalan okvir koji omogućuje reformu bez nasilja.
Zanimljivo je da se utjeha uvijek traži u istoriji ili, recimo, nostalgiji za prošlim vremenima samo onda kada se novo doba, sadašnjica, ne može razumjeti. Tada se ide stepenicu nazad uživajući u jednostavnosti prošlosti, ali i zaboravljajući drugu stranu stare medalje.
Onda nam se dešava stara stvar da predviđamo budućnost gledajući u istoriju i prošlost, zaobilazeći pitanje da li se budućnost može uopšte predvidjeti i držeći se stare iluzije da se istorija ponavlja.
Pored toga što se ponavlja, ona se i idealizuje pa onda slijedeći tu logiku dobijamo da je na početku svijeta i vijeka bilo najbolje i vremenom je sve komplikovanije tj. gore i gore, jer ako svijet propada u vremenu, onda možemo naći rastuće savršenstvo društva samo ako idemo natrag u prošlost.
Pažljivim sagledavanjem postaje nam jasno da su istorijska proricanja potpuno suprotna nauci. Sva uvjerljivost u vezi s istorijskim procesima uveliko zanemaruju razliku između naučnog predviđanja i istorijskog proročanstva.
Jasno je da ovo shvatanje mora voditi ka neprihvatanju primjene nauke i razuma na probleme društvenog života. Sve to vodi tome da se pravi predrasuda da nauke koje se bave društvom moraju biti proročke i veoma često operisane od razuma.
Pored ove preokupacije istorijom, na zadnjim vratima se pojavljuje, krišom, i druga osobina koja se može podvesti pod bježanje od lične odgovornosti.
Tako imamo duboko ukorijenjene ideologije u našem društvu, neki ih smatraju religijama, npr. marksizam, koje pokušavaju ili osloboditi ljude svoje lične odgovornosti ili promovisati nemoć razuma u društvenom životu i koje antiracionalno zastupaju stav da se moramo pasivno podrediti snagama, znanim ili anonimnim, koje vladaju društvom.
Tu dolazimo do možda glavnog problema koji nam se javlja prilikom sprovođenja projektovanih racionalnih rješenja u društvu. Problem se može definisati ovako: ako već znate da će se stvari dogoditi bez obzira na to šta da učinite, onda se možete osjećati slobodnim da odustanete od borbe protiv njih. To dovodi do toga da odustanete od pokušaja da kontrolišete stvari za koje najveći broj ljudi misli da su loše i pogubne. Upliv ovih ideja o predviđanju neminovnosti nam onemogućava da se suočimo sa dnevnim zadacima. Onda imamo apatiju, pesimizam, besciljnost, osjećaj nemoći.
Tada nastupa treća linija odbrane postojećeg stanja - misticizam. Njega prati preziranje onih koji su skloni empirijskom djelovanju, te ga krasi intuicija umjesto činjenica. Pojavljuje se niz primjera o skoroj propasti jer ovako ne može opstati. Nikad gore nije bilo. To mora propasti i slično.
Sve ove linije fronta imaju za cilj da onemoguće racionalno djelovanje u smislu prihvatanja i suočavanja sa izazovima današnjice. U stvari postoji tendencija da obeshrabe one koji se bore protiv totalitarizma i da se pruži podrška revoltu protiv civilizacije.
Tako se ove tvrdnje koje upravo podržavaju revolt protiv civilizacije mogu pripisati činjenici da je ovo u stvari reakcija protiv tereta zahtjeva koje pred nas postavlja naša civilizacija i njenog zahtjeva za našom ličnom odgovornošću.
Vremenom počinjemo da razumijemo da budućnost zavisi od nas samih, od naše sposobnosti da se dogovorimo i da mijenjamo stvari na bolje na svakom radnom ili neradnom mjestu, svakog dana.