Riječ gas ili plin, pa kako ko hoće i kako mu uhu godi, mada je izgleda danas vrijeme kad uši imaju najmanje utjecaja na ono što čujemo i čemu prepoznajemo značenje, riječ je koja je dugo bila bezazlena, obilježavala je ono što nije ni tekuća, ni tvrda tvar.
Istina, već je Prvi svjetski rat pokazao svijetu da se određene vrste gasa, posebno one stvorene u vojnim laboratorijama, mogu koristiti i u formi opasne razarajuće agresivne ili otrovne supstancije koja djeluje na razne ljudske organe (na kožu, nervni sistem, disajne organe itd.). Ti gasovi se koriste za punjenje granata i bombi koje prenose na daljinu, a njihovo rasprskavanje izaziva djelovanje gasa i time nanosi protivničkim vojnicima velike i osobito teške i psihološki veoma dalekosežne rane, oštećenja i gubitke.
Tehnološki napredak u ovoj oblasti došao je u formi pronalaska gasne komore, koja je u Sjedinjenim Američkim Državama uvedena kao način izvršenja smrtne kazne nad osobito teškim kriminalcima, pa je tako gas nastavio da ispunjava svoju sudbinu ubijanja. Osuđenici su vezani za stolice, u posebnim hermetički zatvorenim prostorijama, u koje je potom puštan osobito efikasan otrovni gas koji bi izazvao trenutnu paralizu disajnih organa i njihovu smrt. Ta je vrsta usmrćenja u tadašnjim humanističkim krugovima smatrana humanijom od dotadašnjih metoda usmrćenja putem vješanja i strijeljanja.
Vjerojatno je okolnost da se usmrćenje gasom pokazalo vrlo efikasnim i da je pružalo mogućnost neograničene primjene, odnosno da je omogućavalo istovremeno usmrćivanje velikog broja ljudi, a da je imalo i druge prednosti, kao da je bilo i nečujno i efikasnije od nesigurnog strijeljanja i tehnološki složenog procesa vješanja, gdje su, osim toga, uvijek poznati izvršioci ubojstva (kako se kaže na onom čuvenom krajputašu: "umiranja u prisustvu vlasti"), navela poznate "ljubitelje" ljudi i osobito nekih rasa i naroda, da uvedu masovno uništavanje ljudi gušenjem gasom poznatim kao ciklon-C, što je masovno primjenjivano u nacističkim tvornicama smrti kao što su bili "Aušvic" i slične industrije mrtvaca.
Primjena gasa se zatim obogatila u načinu i domenima upotrebe, a i to u vezi sa vještinom ratovanja. Događa se to kada su Amerikanci u Vijetnamu započeli da ratuju protiv nevidljivih boraca Vijetkonga na taj način da su počeli masovnije upotrebljavati gasove i druga kemijska sredstva, a i upotreba gasa u ratne svrhe je samo jedan vid upotrebe kemijskih oružja, ali su njihovu upotrebu proširili sa ljudi i na druga živa bića, tj. raslinje. Oni su upotrijebili posebne supstancije i gasove da bi izazvali efekte herbicidije i defolijacije šuma, kako bi onemogućili da se njihovi protivnici skrivaju u njihovoj prirodnoj tvrđavi, tj. u njihovoj rodnoj šumovitoj i kišovitoj zemlji, u koju su Ameri došli da im, za račun lokalnih diktatora i nekadašnjih francuskih kolonijalnih gospodara, donesu slobodu na uobičajeni način, tj. masovnim ubijanjem, kad već ne mogu da shvate kolike bi prednosti dobili ukoliko bi postali amerikanizirani Vijetnamci, a ne samo Vijetnamci i to oni tvrdoglavi koji su slijedili Hoa i Đapa.
Tema gasa se zatim ponovno javlja u vezi sa čuvenim Sadamom Huseinom. Sadam Husein je bio veliki lopov, ubica i diktator. Ali kud bi stigli ako bi rat vodili povodom pojave svih diktatora i ubica u ovom našem svijetu (osvrnimo se svako oko sebe). Oni rastu kao pečurke nakon kiše. Sadam je i tu bio kuriozitet. Prvo, kada je ratovao protiv iranskih fundamentalista i islama, bio je heroj, a potom je postao zloglasni tiranin i ubica, kada je pokazao želju da dirne u interese nekih arapskih tirana vjernih Amerima. A kad god se pominju masovne ubice, onda se sjetim sjajne Chaplinove parodije o jednom malom francuskom činovniku (gospodin Verdaeu), koji je pobio svojih šest žena i kad je bio otkriven, on se na sudu branio tako što je tvrdio da je on svoje žene volio, da ih je ubijao nježno i sa pažnjom i da su one bile sretne uz njega, čak i u času sopstvene smrti, kao i da ne može da razumije sud i ljude koji ga sude. Jer, kazao je, "da sam ja ubio kojih stotinu hiljada ili koji milion ljudi, tada bih bio velika historijska ličnost i slavljen kao heroj, a ja sam ubio samo šest i to svojih ljubljenih žena koje su me jako voljele i stavile mi i svoj život na raspolaganje". Istinska umjetnost ima moć da vidi istinu u liku sudbine pojedinca koja je slika i prilika opće sudbine ljudi kao takvih.
Naime, za tog nekadašnjeg heroja koji se borio protiv šiitskih islamskih fundamentalista, a koji je postao zločinac onda kada je započeo da ubija one za koje je mislio da su neprijatelji njemu i njegovoj vlasti, kao da ubijanje uopće svako nije zločin, rečeno je da ima hemijsko oružje, tj. smrtonosni gas kojim je potrovao Kurde, u vrijeme sukoba s njima. Kad je trovao Irance to nije bio zločin, ali jeste kada je promijenio adresu svojih smrtonosnih pošiljki. U svijetu u kojem se ne zna kad je ko neprijatelj a kad prijatelj i kad to zavisi od toga kome je još, a kome nije neprijatelj ili prijatelj, teško je više pratiti sudbinu gasa/plina.
A onda je došla Severina Vučković, koja je počela pjevati nekakvu pjesmu u čast jedinih ljudi koji gas koriste na način koji je normalan i smislen, tj. koriste ga tako da njime postižu veću brzinu kretanja, bilo da od nekoga bježe ili nekoga sustižu. Pjesma "Gas, gas" popularne Severine, mislim da je u njoj vidljiv udio muzičkog genija tvorca četiri dugmeta, vratila je priči o gasu neki smisao i ljudskost. I kao da su bili ljubomorni na Severinu i na njene omiljene šofere, neki su u svijetu ponovno započeli smrtonosnu igru sa gasom. Samo što je ova nova igra pokazala da je gas u okviru scenarija borbe oko dominacije u svijetu mnogo teže i opasnije oružje nego bilo koja vrsta njegove ranije primjene. Šta se to dogodilo s gasom? Gas, kao izvor toplote i kao izvor trovanja, počeo je da ubija hladnoćom.
Poznato je da je Ukrajina postala jedan od bitnih poligona američke i europske politike stješnjavanja Rusije i dovođenja tog euroazijskog diva u situaciju da mu rakete NATO saveza budu instalirane pod nos, na samoj granici. Aktiviranje i plaćanje tzv. nevladinih organizacija, sektora civilnog društva, gdje civila uopće niti nema, itd. dovelo je do tzv. ružičaste revolucije i promjene vlasti u Ukrajini, a ta je započela s antiruskom politikom i davanjem do znanja da će igrati drugačiju igru, tj. igru kontejniranja Rusije u svakom mogućem smislu. Zbog dužine granice i strateške važnosti geopolitičkog položaja Ukrajine i njenog naslanjanja na Crno more, a time i na Kavkaz, kao i zbog činjenice da ona kontrolira neke važne luke i gradove od kojih je više od 300 godina ovisila ruska mornarica (Sevastopolj), kao i zbog veze sa Baltikom, preko Poljske i baltičkih zemalja, čime Rusija dolazi u položaj dosta sličan onom prije Petra Velikog i Katarine Velike, tj. u situaciju da njeni pomorski putevi budu kontrolirani, Ukrajina je postala važan element u izgradnji strategije okruženja Rusije. Ukrajina, Gruzija i baltičke zemlje su u toj činjenici vidjele šansu da se oslobode velike ovisnosti od Rusije (veliki dio stanovnika Ukrajine su Rusi, postoje zone koje je Jeljcin poklonio Ukrajini prilikom razgraničenja, industrija čelika i mašina i posebno gasa ovisi od Rusije), a to misli učiniti uz pomoć Amerike i Europe, ignorirajući ruske strateške i direktne interese, koji su isto i mnogo više legitimni od američkih interesa kojim Amerika na Kavkazu (Gruzija) ili u baltičkim zemljama (Estonija, Litvanija, Latvija) i u Ukrajini brani svoje nacionalne interese.
Arogancija Ukrajine išla je do mjere da je ona, smatrajući da drži ključ za Rusiju važnih linija isporuka gasa Europi, jer glavni gasovod prolazi njenom teritorijom, imala povlaštenu cijenu gasa, odlučila da cijenu ruskog gasa zadrži i dalje daleko ispod normalne tržišne cijene (450 dolara za Europu naspram 175 dolara za Ukrajinu po jedinici megamjere), a kada se suočila sa negativnim stavom Rusije i njenim odlučnim zahtjevom da potpiše novi ugovor ili će joj isporuke gasa biti uskraćene, odlučila je da sama uzima potrebni joj gas iz sistema transporta ruskog gasa, što je rusku stranu prisililo da reagira potpunim prestankom isporuke gasa Ukrajini, a time i Europi. Ukrajina je zaboravila da je potkošulja bliža od košulje i razočarana je, jer je računala da će Europa stati u potpunosti iza njenih postupaka, zbog euroatlantskointegracijske politike i davanja Rusiji tretmana strane koja nije "naša" (europska), tj. kojoj se ne može vjerovati i prema kojoj treba biti krajnje oprezan. Nažalost, pokazalo se da gas nije samo bogatstvo, nego i opasno oružje i to da je takvo oružje koje pogađa nadaleko i to svaku kuću ili instituciju koja ga upotrebljava. Za to oružje nisu potrebne specijalne navigacije i žiroskopi kao za rakete, niti sistemi podrške. To smo oružje svi mi sami uveli u svoje kuće i bilo bi normalno da se prema onima od kojih kupujemo ono što je za nas ujedno i blagodat, ali može postati i opasno oružje, ponašamo kao što se ponašamo prema svakom ko nam isporučuje stvari koje su nam važne i od kojih ovisi sigurnost i udobnost našeg života.
Ova situacija je, osim toga, razjasnila mnogo toga iz domena savremene politike i razloga zbog kojih neke moćne države gaze sve principe i zakone, one božje i one ljudske, koji reguliraju ljudske i međudržavne odnose u svijetu. Sada možemo jasnije vidjeti koja je logika iza naizgled apsurdnih ratova u Avganistanu, Iraku i na Bliskom istoku, te zbog čega je Iran glavni neprijatelj tzv. demokratskog svijeta, a zbog čega je tako važno dospjeti na avganistansku visoravan, Pamir, Kavkaz i na slična područja s kojih je moguće ostvariti prodor u srednju Aziju, koja je druga u svijetu zona po bogatstvu nafte i plina. To nas upozorava i na činjenicu da je sila još glavni gospodar, a ne razum i zakoni i da sila, koja svagda ide mimo razuma i protiv njega, jer njoj on nije potreban, ona smatra da je sama sebi dovoljna i to će misliti sve dok ne propadne kao i svaka koja je do sada nastajala i vladala, nema namjeru da poštuje zakon i razum. To mora naći protutežu u nastojanju svih malih i svih koji ne mogu računati na silu u očuvanju svojih interesa i prava, da se udružuju i oslanjaju na razum, moralni zakon i opće ljudske zakone i da udruženi pokušaju ograničiti silu, u čijem znaku ćemo i to je u cijeloj ovoj situaciji sigurno svi propasti.