Da ponovimo lekciju koju dobro znamo: Bosna i Hecegovina je podijeljena na tri nacije, na Bošnjake, Srbe i Hrvate, koji se međusobno naduravaju, svađaju, prebrojavaju. Cjelokupna djelatnost u državi svedena je na nacionalnu ravan, pa je veoma teško napraviti jedan korak naprij - d, uvijek se nađu kočničari, oni koji opstruiraju, koji često potežu "vitalni nacionalni interes". Nacionalne vođe su naturile ovu podjelu jer im u potpunosti odgovara, a narod prihvatio kao nešto najvažnije na svijetu.
Međutim, ima još jedna podjela među Bosancima i Hercegovcima, o kojoj se baš mnogo ne govori, a koja je evidentna, koja sve više uzima maha. To je podjela na bogate i siromašne, na gazde i sluge. Tom podjelom mi se uključujemo u globalizaciju, kao što u mnogim državama vlada tržište, a kapital je jedina mogućnost za napredak. Postepeno, na mnogo načina mi smo prihvatili takvo društveno uređenje gdje jedna šačica bogatih vlada nad velikom većinom koja je bez para. Siromašni su naša budućnost.
Dok u bogatim državama s trpeze koja se preliva nešto kolača zapadne i donjem sloju društva, kod nas nema takve gozbe s koje može da dotekne proletarijatu. Davno je u tim zapadnim zemljama stvoren kapital, te uvećanje profita nije veliki problem. Nasljeđe kolonijalne prevlasti u današnjem dobu nastavilo se dominacijom nad državama trećeg svijeta; iskorištavanje prirodnih resursa i ljudi ne prestaje. Zato siromašne zemlje teško mogu da se približe bogatim, mogu samo da kaskaju za njima.
Preko mnogih zakona uvodi se neoliberalni sistem, stranci nam pomažu da prihvatimo njihove regule. Mi ćemo tako prihvatiti zakon o zabrani pušenja, a nećemo zakon o zabrani umiranja od gladi. Prihvatamo slobodno tržište, otvorene granice, ali još ne možemo dobiti vizu. Svi mogući proizvodi iz bogatih zemalja nalaze se u našim prodavnicama, a mi bez certifikata ne možemo da izvezemo ni kamen, a krompir još teže. Nema govora da se cigarete sarajevske Fabrike duhana nađu na evropskom tržištu, a o američkom to je fantazija, jer smo nepodobni, jeftinijom cijenom rušimo monopol tamošnje moćne duhanske industrije.
Mnogobrojni su primjeri kako smo okupirani kapitalističkom ideologijom. Naše osobenosti se marginaliziraju. I dok se mi svađamo oko ovog našeg jedinog jezika, trudeći se da se srpski, hrvatski i bosanski što više razlikuju, engleski sve više uzima maha, ima mnogo engleskih idioma koji su ušli u svakodnevnu upotrebu. Ima čak i fakulteta na kojima se nastava izvodi samo na engleskom jeziku. Tu naši nacionalsti šute, jer je važno samo da se ne padne pod uticaj srpskog, odnosno hrvatskog, odnosno bosanskog jezika.
Zanimljivo je pitanje našeg travničkog sira. Po evropskim standardima sir se mora prodavati zapakovan u celofan. Nedavno je takav propis došao i u sarajevsku tržnicu Markale, pa su prodavači organizovali jednodnevni štrajk. Kupujem travnički sir i znam da je svaka gruda drukčija po ukusu, pa čak i iz iste kace. Dakle ubuduće neću moći probati kod prodavača da li mi sir odgovara, nego ću kupovati mačka u vreći, zapakovanog. Kao to je pitanje ekološko, higijensko. A ostaje pitanje kakvim su rukama muzli ovce i sirili.
Nepoznato mi je kako se može na brzaka kod nas steći kapital. A zapravo ovi današnji naši bogatuni su tokom rata jedino na sumnjiv način došli do prve gute para. I oni svojom lovom mogu sve, političari im se klanjaju i rade za njih. Njihovi apetiti su nezajažljivi. Kupuju građevinska zemljišta, nekretnine, grade svoja mala carstva. U međuvremenu ogromna masa ljudi ne zna kako će sastaviti kraj s krajem. Socijalna izdvajanja iz budžeta su minimalna i teško je do njih doći. Nezaposlenost se ne smanjuje jer nema novih proizvodnih pogona, jer to nimalo ne odgovara stranom kapitalu. Mi treba da budemo samo potrošačko društvo, koje će kupovati stranu sofisticiranu robu, a možemo proizvoditi samo ugalj, balvane i kamen.
I nema pomoći. Cijeli svijet je podijeljen na malo onih koji mnogo imaju i mnogo onih koji nemaju nimalo. Pa se nekako treba izboriti da slugu bude manje. A jedan od puteva koji nas vode tom cilju jeste pismenost i obrazovanje. Ali gazde (i političari) o tome ne vode računa.