Priča je, nažalost, istinita. Radnica u prodavnici mješovite robe, vlasništvo njenog komšije, završavala je svoj radni dan. Tek što je prebrojala pazar u objekat su upali naoružani lopovi.
Prijeteći joj nožem oteli su oko 3.000 KM iz kase i cigareta onoliko koliko su u brzini dohvatili s police i potom pobjegli.
Sarajevska policija je kasnije završila svoj protokol. Obavljen je uviđaj, istraga u toku, a istraumirana prodavačica već sutradan je dobila otkaz.
Gazda nije trošio previše riječi na objašnjavanje. Toliko vrijedi njegovih 3.000 maraka i tačka. Njegova bivša radnica ne pomišlja na tužbu ili na pozivanje Inspekcije. Dužan joj je još dvije plate. Ako se požali, neće dobiti ni feninga od ukupno 800 KM, koliko je zaradila za dva mjeseca. Radeći svih sedam dana u sedmici. Doduše, tješi se, bila je prijavljena. Nije, kao mnogi u njenoj branši, radila na crno.
Kad ste ucijenjeni, onda apsurdima nema kraja; otpuštena radnica skoro svakodnevno odlazi u kupovinu kod svog bivšeg gazde, na svoje bivše radno mjesto. Čemu samokažnjavanje? Boji se žena da gazda ne pomisli da je ljuta na njega što ju je otpustio jer bi tada mogla potpuno zaboraviti svoje dvije plate. A, da ipak prijavi Inspekciji rada da je dobila otkaz samo zato što je bila žrtva razbojničke krađe? Nema nikakve svrhe. Znaju svi sve. Nije ovo gazdin prvi "izlet".
Valja se njoj sada prijaviti na biro za zapošljavanje. Kaže da, ipak, nije sve tako crno. Ima mnogo godina radnog staža pa bi s biroa mogla dobiti čak 300 KM. Moći će opet ovjeriti i zdravstvenu knjižicu, koja joj je prijeko potrebna nakon što su je razbojnici, sve s nožem pod grlom, ostavili bez posla i bez gazdinog novca.
Na sindikalnu zaštitu nikad nije ni računala. Njen granski, sindikat trgovine, okuplja najpotlačeniji dio radničke klase u Federaciji BiH, pa mu ni sindikalno vođstvo nije bog zna kako moćno, a ona nema vremena za gubljenje da traži dalje i moćnije.
Poslije svega, bilo bi neprikladno izmrcvarenoj ženi govoriti da ima još adresa na kojima bi mogla potražiti pomoć ili zaštitu. Za razliku od sindikalista u trgovini, moćan je veliki vođa sindikata u FBiH. Ismet Bajramović se zove. Toliko je uticajan da je vlast još prošle godine natjerao da s njim potpiše neki protokol o saradnji. Iz četiri političke stranke koje su formirale Vladu FBiH obećali su da će raditi ono što im je Bajramovićev Savez samostalnih sindikata BiH postavio za prioritete. A ovi iz Sindikata najavili da će kažnjavati, čak i zahtjevom za smjenom, ukoliko obećano ne bude i ispunjeno. Jedno od obećanja je bio i zakon o radu. Bajramović sada, godinu i po nakon potpisivanja pakta s Vladom, kaže da se osjeća prevarenim jer je u Vladi završio prijedlog suprotan od onog usaglašenog sa Sindikatom. Riječ je o krucijalnom zakonu, o kojem se raspravlja duge četiri godine i još nije završen. Svejedno, Sindikat zbog toga ne kažnjava vlast. Kad se Bajramović kao ljutne, onda kaže razmisliće da li će dalje učestvovati u radu Ekonomsko-socijalnog vijeća. Kad se malo više naljuti onda drži lekcije o svojoj navodnoj političkoj nezavisnosti, ali i o nezavisnosti cijele organizacije na čijem je čelu. I takav, kao samostalan, Savez nastoji pritisnuti vlast koja "ima infrastrukturu, logistiku, novac, a mi se samo dobrovoljno finansiramo".
Od tih istih dobrovoljnih priloga sindikalnog članstva Bajramović mjesečno prima oko 3.000 KM plate, što je isti iznos zbog kojeg se dobija otkaz kad vas opljačkaju na radnom mjestu. Istina, nije Bajramović kriv što poslodavci u trgovini svojim radnicima mogu nekažnjeno gaziti ne samo radnička, nego i osnovna ljudska prava, ali je odgovoran što se, primičući se vlastima, toliko udaljio od svoje baze da mnogi koji mu plaćaju članarinu ni ne znaju kako se zove njihov vođa, a kamoli kako izgleda. Da više vremena provodi s onima što mjesečno rade za 400 KM, bez ijednog slobodnog dana, vjerovatno se ne bi hvalio jedinstvom Saveza samostalnih sindikata. Usko rukovodstvo njegove organizacije potpuno je odrođeno od većine sindikalnog članstva, posebno onog iz realnog sektora, tako da Bajramović može s pravom reći tek da su jedinstveni on i njegov dobro plaćeni savjetnik, eventualno i potpredsjednik.
U svakom drugom slučaju jedinstva nema, pa samim tim nema ni sindikalne borbe. Umjesto borbe, imamo elitističku organizaciju, koja se lažno predstavlja tvrdeći da zastupa prava svih radnika. S obzirom na najnovije poteze Saveza samostalnih sindikata poštenije je reći da oni podržavaju vlast i štite samo prava budžetskih korisnika. Dok u cijeloj Evropi sindikati dižu bunu tražeći od vlada odgovornije ponašanje i trošenje javnog novca, prvi sindikalac FBiH slijepo sluša Vladu i služi joj kao dekor. Kako drugačije shvatiti vijest da je Bajramović, kao član Ekonomsko-socijalnog vijeća, podržao Nacrt budžeta FBiH za 2013. godinu prema kojem su rashodi od prihoda veći za 418 miliona KM? Nedostajuće milione Vlada planira pribaviti dodatno nas zadužujući, a vođa Sindikata na sve to aplaudira. Nije sporno što se planira potrošiti više nego što imamo i što i djecu zadužujemo, sve dok se tim budžetom garantuju sigurne plate armiji zaposlenih u administraciji. Oni su, za razliku od robova što rade u trgovini na primjer, mnogo redovnije platiše sindikalne članarine. Predsjednikove 3.000 ne smiju doći u pitanje.