Voljeli ili ne voljeli Ameriku, svaka ozbiljnija analiza pokazuje da je ona i dalje lokomotiva razvoja evroatlantske ekonomije. I kada ta lokomotiva uspori ili, ne daj bože, skrene sa šina za sobom vuče i sve vagone, uključujući i RS - BiH. Možda najbolnija potvrda ove činjenice je tekuća ekonomska kriza. Započeta u SAD 2007, došla je do nas 2008. (mi smo mali vagon na začelju pa nam treba malo više vremena da osjetimo posljedice kočenja i zanošenja lokomotive) i zavila nas u crno.
Zbog toga je za nas bitno ne samo da u Americi imamo prijatelja, već i da taj prijatelj, narodski rečeno, "dobro stoji". Samim tim za nas nije nebitno pitanje ko će pobijediti na sljedećim američkim izborima. Nama treba pobjednik koji će vratiti Ameriku na put ekonomskog oporavka bez zatvaranja iste za druge zemlje (da parafraziram: ne treba nam lokomotiva koja će otkačiti vagone i ubrzano naprijed krenuti sama).
Po mom dubokom ubjeđenju veće šanse da pokrene američku ekonomiju i da ona ostane otvorena ima republikanski kandidat Mit Romni. Iako je objašnjenje za ovu tvrdnju mnogodimenzionalno pokušaću da objasnim na jednom relativno jednostavnom primjeru.
Svako ko je čitao Obaminu izjavu pod naslovom "Korjenite reforme finansijskog sektora" lako može da uoči sljedeće - Obama, politički motivisan, samo površno uviđa uzroke krize. Da nas ne bi optužili za zlonamjernost prema aktuelnom predsjedniku SAD, evo i citata iz tog dokumenata: "Ova ekonomska kriza počela je kao finansijska, kada su banke i finansijske institucije preuzele ogromne, bezobrazne rizike težeći brzoj zaradi i velikim bonusima."
Svaka riječ ovog citata je tačna, osim što predsjednik SAD zaboravlja da kaže da su banke bile podstaknute na preuzimanje ovih rizika od strane države SAD kroz osnivanje paradržavnih agencija kao što su "Fannie Mae" i "Freddie Mac". Ove agencije su osnovane samo s jednom ciljem: da podignu popularnost američkih predsjednika tako što će omogućiti i siromašnijim Amerikancima da kupe nekretnine. Neposredno pred početak krize obim osiguranih stambenih kredita za Amerikance je dosegao nevjerovatnih 5.000 milijardi $.
Znači, nisu bankari ili, kako ih je Obama jednom nazvao, "debeli mačori" sve to radili sami već uz podsticaj države koja je dugo zatvarala oči nad radom svojih agencija.
Međutim, kako biračko tijelo Demokratske stranke, kojoj pripada i predsjednik Obama, čini uglavnom upravo srednja i niža klasa, krivica za ovakvo stanje se ne traži u tim agencijama i uopšte u državnom miješanju u tržišne procese već u nekim debelim mačorima.
Zbog toga su i rješenja koja predlaže predsjednik Obama pristrasna i pogrešna. Umjesto da ograniči dalje miješanje države u tržišne procese na američkom finansijskom tržištu, on predlaže upravo suprotno: još više regulacije, te ograničavanje zarada direktorima velikih kompanija!
A igra mačke i miša između regulatora i regulisanih finansijskih institucija se uvijek odvija na štetu krajnjih korisnika finansijskih usluga. Ona vodi i uvijek je vodila stalnom poskupljenju ovih usluga, ali i krizama finansijskog sistema kada reglisani nađu način da zaobiđu pravila pa rizik prebace na druge, a profit zadrže za sebe (dobar primjer je posljednja kriza).
Zbog toga u jednačini koju Obama dobro postavlja: koliko dobiti - toliko rizika, pogrešno što se teži da se sada ograniči i dobit. Jer Obama i ne pomišlja da ukine sve te silne agencije koje su omogućavale bankarima da dobit zadrže za sebe, a rizik prebace na njih.
Ekonomija bez rizika i natprosječne dobiti ima svoje ime: dirigovana ekonomija. Doduše, neće Amerika još postati komunistička zemlja, ali ovakvim načinom razmišljanja na dobrom je putu (vjerovatno se sada Lenjin smije u grobu).
To bi bila šteta za Ameriku, ali i za nas, jer bi onda ova moćna lokomotiva koja je svoju snagu uvijek crpila iz slobodarskog duha njenog naroda (naš prosječan građanin malo zna o tome koliko prosječni Amerikanci cijene slobodu u svakom pogledu) vrlo brzo mogla trajno zaribati.
Zbog toga, iako su nešto veće šanse da bude reizabran na strani aktuelnog predsjednika SAD, nešto veće šanse da Ameriku vrati svojim korijenima su na strani republikanskog kandidata. Doduše, nisam ubijeđen da on ima talenat Ronalda Regana, ali obećava da će to pokušati.
Izbor je sada na građanima SAD da skroje svoju, ali i našu sudbinu.