Moderno vrijeme je ne samo vrijeme napretka nauke i tehnologije, i nastanka globalnog društva, nego i vrijeme genocida. Otkako je praksa uništavanja ljudi, koja je bila politika nacizma, ostvarila katastrofalne učinke u uništavanju europskih Jevreja, Cigana i Slovena, uključujući u to i ljevičare i liberale svih vrsta, genocid je postao definicija takvih ideja i njihovih učinaka. U osnovi svakog genocida stoji ideja prečeg prava na život jednih u odnosu na druge ljude.
Kako je poznato, pobjedinci u prošlom svjetskom ratu su odlučili da takvo ponašanje kvalificiraju kao genocid, što znači akt uništavanja cijelog naroda, rase, klase ili nacionalne, etničke, kulturne i vjerske grupe. Tako je genocid ušao u političku, pravnu i moralnu svijest nomenklaturu postupaka savremenog svijeta, što je definirano u Deklaraciji OUN o genocidu. U njoj su definirani geoncid i nabrojana sva djela koja se mogu kvalificirati kao vršenje genocida. Ono što je bitno je da je, u skladu sa definicijom kao genocidna radnja počinjena tokom tadašnjeg rata, kvalificirano masovno uništavanje ljudi koje je izvršila nacistička Njemačka, zbog čega su prema njoj poduzete drastične političke, policijske, sudske i ekonomske mjere i nametnut režim kontole sila pobjednica, kako bi se čovječanstvo uvjerilo da su Nijemci naučili lekciju i da više ne mogu predstavljati opasnost za ostale narode i ljude.
Ono što je u ovom kontekstu značajno, a što ovdje treba notirati, jeste činjenica da se kao genocidni akti, ili kao akti ratnog zločinstva, nisu uračunavali akti masovnog ubijanja civila, izvršeni od savezničkih vojski, koja su vršena po naređenju najviših organa vlasti tih država. Tako se ne spominju akti bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, u kojima je bilo ubijeno oko 400.000 nevinih ljudi, čija je krivica bila što su bili Japanci. Isto tako, nisu kao zločinačka djela kvalificirana bombardiranja velikih njemačkih gradova izvršena u svrhu ubijanja ljudi, od kojih je egzemplarno bombardiranje Drezdena, kada je u nekoliko minuta ubijeno više od 100.000 nevinih ljudi jer su bili Nijemci.
Ovi akti i cijeli niz drugih akcija zapadnih demokratskih država nisu tematizirani u bilo kakvoj vezi sa Deklaracijom OUN o genocidu, pa se može izvesti zaključak da je genocid postao jedan od instrumenata politike i način da onaj ko ima moć da ubija, ima ujedno i pravo da odluči šta je to genocid, a šta nije. Da je tema genocida postala polje političkih manipulacija vidi se iz mnogih činjenica. Ovdje ću ostati kod onog što se tiče nas i naše države.
1992. godine je u Bonnu organizirana velika konferencija o genocidu na tlu bivše Jugoslavije. Prisustvovao sam konferenciji i shvatio da se nalazim u krugu i okolnostima u kojima su genocid i posebno njegove žrtve i počinitelji postali predmet manipulacije. Za genocid je bitno da se koliko je to moguće brže i potpunije isprave njegovi učinci i stanje vrati na status quo ante. Istovremeno, da se brzo utvrde i kazne počinioci. Za tako nešto su garancija oni koji imaju moć. Samo onaj koji raspolaže s moći da restaurira zločinom narušeno stanje i kazni krivce nedjela, stvarni je akter koji nešto u odnosu na genocid može učiniti. Nažalost, na toj konferenciji sam shvatio da niko ko ima moć nema takvu namjeru i da je nama ostavljeno da žalimo, sahranjujemo i lamentiramo nad našim žrtvama i sudbinom, ali su nam oduzeti realna moć i šansa da u tom pogledu efikasno djelujemo. Drugo, shvatio sam već tada da se za nas genocid pretvara u temu simpozijuma i jalovih naučnih raspravljanja, sadržaj povremenih skupova, osnovu novih rituala, ali da u onom što je bitno, u vezi s normalizacijom stanja, rehabilitacijom žrtava i kažnjavanjem počinioca zločina, mi nismo u stanju da bilo šta učinimo. Oni koji to mogu neće. Davno smo mogli, da su naši tutori i kuratori naše slobode to htjeli, izliječiti najveći broj naših rana, pomoći ljudima da se cijela ova iscrpljujuća historija završi i da ljudi dobiju mogućnost da rade i djeluju na svoju budućnost, da se oslobode teškog bremena i osjećanja žrtve i orijentiraju prema budućnosti.
Danas se može reći da je vrijeme u kojem živimo ujedno i vrijeme genocida. Na sve strane padaju ljudske glave i to u stotinama hiljada. Padaju glave u Iraku, Afganistanu, Palestini, Somaliji, Sudanu, centralnoj Africi i drugdje, a govori se o genocidu nemoćnih nad moćnima. Niko nije kvalificirao današnje egzerciranje nasilja sa genocidnim posljedicama koje se reklamira kao borba za slobodu, a žrtve se množe na stotine hiljada. To su kolateralne žrtve, inače pravednih i nužnih akcija koje su neki nesavjesni političari poduzeli da privole ljude da misle kao oni i žive po njihovoj volji.
Ali da neko postavi pitanje šta nam u odnosu na definiciju genocida nudi globalizacija i upotreba rata kao metoda rješavanja političkih pitanja i uvođenja svijeta u globalni sistem kojim rukovode velike sile, toga nema. Nema nove definicije i kvalifikacije postojećih radnji, nego se za genocidom traga u prošlosti. Iz naftalina vade historije, koje, kad bi bile stvarno i doslovno mogle biti primijenjene, ne bi ostavile nijedan narod i vladu da ne bi bila kvalificirana kao izvršilac genocida. Ono što posebno žalosti svakog ko pokušava argumentirano misliti o tim pitanjima je da naučnici slijede lažne političke ideje i veličine, stvarajući u stvari alibi za njihove dosadašnje i buduće poteze slične onima koje su prakticirali zadnjih godina.