Sirija je danas ogledalo međunarodnih odnosa. Na njoj se pokazuje sva kompleksnost odnosa interesa moći i diplomatskog licemjerja, upakovanog u rezolucije, velike priče o ljudskim pravima i humanitarnu pomoć.
Velike i regionalne sile se sukobljavaju oko Sirije, kao u doba hladnog rata, konfrontiraju se preko leđa jedne male zemlje. Već sada, iako s određenim razlikama, konflikt u Siriji je "posrednički rat" sličan sukobu u Koreji pedesetih i Avganistanu osamdesetih godina. On u sebi ima elemente hladnoratovskog nadmetanja velikih sila, ali i posthladnoratovskog rata, rata pobjednika koji hoće da diktira novi svjetski poredak. Sada je više nego jasno, budućnost Sirije biće odlučena vojnim sredstvima, silom, a ne političkim pregovorima, čak i ako ih bude na kraju. Rat u Siriji je već sada na neki način "regionalni rat", jer se unutrašnji sukob u Siriji prelijeva i prenosi na susjedne zemlje, ali i po učešću međunarodnih snaga koje pomažu jednu ili drugu stranu u ovom konfliktu. Turska i Sirija nalaze se na ivici rata. U pozadini spreman stoji NATO i čeka svoju priliku. Čak su i Turska i Rusija zbog Sirije zategle međusobne odnose. Pitanje Sirije je kompleksnije nego što se može steći utisak iz medija. Sirija je "geografski centar istorije" ovog trusnog regiona i zato je tolika borba za nju i oko nje. Sirija je tačka u kojoj se sijeku "Hartland" i "Rimland", dvije najdugovječnije geopolitičke strategije velikih sila. Sirija se nalazi u "zglobu" regije Bliskog istoka, oko koje se spore i sukobljavaju geopolitički interesi velikih i regionalnih sila. Prema mišljenju Zbignjeva Bžežinjskog, u vremenu "postteritorijalnosti" i "postsuvereniteta" istorija se zgusnula, a geografija suzila, tako da se geopolitika danas realizuje kroz druge forme i oblike djelovanja država, među kojima su izazivanje unutrašnjih pobuna, ekonomskih kriza i šokova u zemljama, pad cijena na svjetskom tržištu, ubacivanje i povlačenje kapitala, depolitizacija ljudskih prava i humanitarne intervencije. Nakon rušenja socijalizma na istoku Evrope, na red su došle i zemlje koje su imale bilo kakav oblik socijalističkog uređenja u Africi i Aziji. Tako su se na udaru našle prosocijalističke zemlje kao što su Egipat, Libija i Sirija.
Glas BiH više nije toliko važan kao kad je bila članica SB UN. U slučaju intervencije na Libiju glas BiH je bio odlučujući pa su i pritisci velikih sila na BiH bili veći. Sada kada nije članica "svjetske vlade" to joj daje veći manevarski prostor. BiH ne treba da žmiri na flagrantna kršenja ljudskih prava u toj zemlji, ali ni da se jednostrano svrstava na stranu pojedinih zemalja koje provode svoje geostrateške interese
Nakon ovog ideološkog opravdanja uslijedili su i ostali alibiji. Na internom spisku SAD, kojim se koriste obavještajne službe i diplomatija, takozvanih otpadničkih država i odmetničkih država nalaze se zemlje Irak, Libiija i Sirija, sve tri zemlje u kojima su Amerikanci na neki način vojno i politički intervenisali. Sirija je članica obje ove pomenute grupacije država, tako da postaje jasnija ideološka pozadina zahtjeva za rušenjem vladajućeg režima u Siriji i vojnom intervencijom. Prije nekog vremena "Vašington post" i izraelski "Harec" su pisali o navodnom saudijsko-američkom planu iz 2008. godine o pacifikaciji Sirije, kojom bi ona bila trajno oslabljena i podijeljena na tri labavo povezane regije, kako ne bi bila sposobna u budućnosti da izaziva turbulencije u regionu. Sirija je "ugaoni kamen" bliskoistočnog čvora, čijim rješavanjem se postiže više istovremenih ciljeva: zatvaranje Irana u njegov prostor, njegovo suzbijanje i opkoljavanje savezničkim zemljama pod kontrolom SAD, izolovanje i slabljenje Sirije, odsjecanje i izbacivanje Rusije iz Mediterana i pojačavanje bezbjednosnih garancija Izraelu. Jedna od karakteristika sukoba u Siriji je i ono što Slavoj Žižek zove "depolitizacija situacije", koja se vrši tako što se sukob formuliše u humanitarnim kategorijama i terminima ljudskih prava, izvan svakog realnog političkog konteksta, unutar zemlje ili geopolitičkog konteksta u regionu i na široj globalnoj sceni. Po riječima Žižeka, ta "depolitizovana humanitarna politika je ideologija vojnog intervencionizma", koja često prikriva stvarne razloge sukoba. Nema nikakve dileme da se u Siriji vodi građanski rat pobunjenog naroda, bilo izazvan ili autentičan, protiv jednog autoritarnog i diktatorskog režima Bašara al Asada. Svakako Bašar al Asad nije neki demokrata da moramo plakati za njim. Ali ko su pobunjenici? Uz izvorno pobunjeni narod ubrzo su se u ovu borbu ubacili i uključili razni ekstremisti, Muslimanska braća, Al Kaida, selafisti, džihadisti i psi rata pridošli s raznih svjetskih ratišta od Avganistana do Čečenije. Problem je u tome što svaka pobuna u arapskom svijetu, čak i kad je izvorno autentična, biva preuzeta od raznih velikih regionalnih i globalnih političkih igrača, koji onda određuju njen dalji pravac i sudbinu, usmjeravajući je u svom geostrateškom interesu. Sjeća li se danas neko kada se narod pobunio u Bahreinu i u Sudijskoj Arabiji zahtijevajući promjenu vladajućeg režima? Zašto tamo SAD nisu pomagale pobunjenike? Naprotiv, tamo su vojska i policija Saudijske Arabije, Katara i UAE ugušile pobunu i pomogle vladajućem režimu u Bahreinu da se obračuna sa demonstrantima. Zato što su ove zemlje strateški saveznici SAD u ovom dijelu svijeta. Da SAD stvarno brinu ljudska prava u Siriji, borile bi se za njih u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i drugim autoritarnim režimima po arapskom svijetu, a ne bi ih tolerisale i pomagale. Iza prividne borbe za ljudska prava često se krije realni interes za geopolitički uticaj. Zašto geopolitika uvijek pojede ljudska prava i humanističke ciljeve autentičnih pobunjenika? Čim je sukob u Siriji započeo, Francuska je inicirala osnivanje "Prijatelja Sirije", multilateralno okupljanje država koje podržavaju antivladine i pobunjeničke snage u zemlji. Zašto Francuska? Pa, zato što je Francuska kumovala osnivanju Sirije kao nezavisne države. Zar se i u tome ne ogleda ovaj kolonijalistički diskurs još prisutan u međunarodnim odnosima. To je paralelni, alternativni, multilateralni kanal kako bi se djelovalo i mimo UN. To samo potvrđuje staru istinu, da su odnosi između država prije svega određeni pitanjima geostrategije, geopolitike i nacionalnih interesa nego pitanjima ljudskih prava, demokratije i karaktera političkih režima u njima. Najstarija politika među državama je realpolitika zasnovana na zaštiti vlastitih državnih interesa. Kao i svaki ovakav sukob, građanski rat u Siriji ima više istovremenih lica: unutrašnji sukob pobunjenika za slobodu protiv autoritarnog režima, elemente vjerskog sukoba šita, sunita i alavita, regionalno nadmetanje unutar muslimanskog svijeta i globalno odmjeravanje snaga velikih sila za dominaciju i uticaj u ovom dijelu svijeta. Kakav odnos BiH treba da ima prema sirijskoj krizi? Glas BiH više nije toliko važan kao kad je bila članica SB UN. U slučaju intervencije na Libiju glas BiH je bio odlučujući pa su i pritisci velikih sila na BiH bili veći. Sada kada nije članica "svjetske vlade", to joj daje veći manevarski prostor. BiH ne treba da žmiri na flagrantna kršenja ljudskih prava u toj zemlji, ali ni da se jednostrano svrstava na stranu pojedinih zemalja koje provode svoje geostrateške interese. Kad nas drugi podsjećaju da se prilikom glasanja u Generalnoj skupštini UN o rezolucijama u vezi sa Sirijom ne svrstavamo uz vojnu huntu Mijanmara, Bjelorusiju, Venecuelu i Sjevernu Koreju, onda je i druge potrebno podsjetiti da predlagači mnogih rezolucija takođe nisu nikakvi uzori demokratskih zemalja, poput Saudijske Arabije, kojom vlada porodična autokratija bez slobodnih izbora, UAE jedina zemlja na svijetu koja zvanično nema političkih partija, pa Katar, apsolutna monarhija ultrakonzervativne vehabijske interpretacije islama itd. Šta može BiH kao mala zemlja uraditi u ovako složenoj i kompleksnoj situaciji u Siriji? Ništa. Može poštovati svoj ustav i djelovati kroz sistem UN za svoj račun, a ne za bilo čije tuđe interese. Gdje se veliki tuku, mali nemaju šta da traže. BiH je važniji unutrašnji mir i kakvo-takvo političko jedinstvo, od igre velikih sila oko jedne male nesrećne zemlje.
(Autor je publicista)