U ponoć na otvaranju Sarajevo film festivala mnoge je Sarajlije, naročito one u Starom gradu, probudila pucnjava, pa su pomislili da nije opet krenuo neki rat. Zvali su policiju, a ovi su ih utješili i rekli im da je to vatromet u slavu filma, da u Sarajevu počinje jedna parada filmova. Neki dugo nisu zaspali razmišljajući kakva je to umjetnost koja poštenim stanovnicima ne da spavati?
U savremenom svijetu umjetnosti, naročito filmskom, ne pika se da je neki film iole značajan ako nije prikazan na nekom festivalu. A festivala ima bezbroj, te neke filmadžije i novinari idu s jedne filmske parade na drugu, tako postajući festivalski moljci. Ali takva su vremena u svijetu biznisa, pa ako se film nije pojavio na nekom festivalu teško će se moći prodati. A prodaja i zarada je sve u današnjem čovjekovom životu.
A ovaj naš sarajevski festival (ne znam zašto se zove Sarajevo film festival, kao da je prevod s engleskog) unio je pravu živost među ljubitelje filma, koji mogu pogledati raznolik filmski repertoar. S tog stanovišta i sa stanovišta popularizacije filma, a posebno naše kinematografije, ova parada ima značaja. No, ono što zagrebe u ovom slučaju jeste nastojanje svih da ova fešta bude predstavljena u najboljem mogućem svjetlu. Tu se ljudi i žene (najviše mlade cure) iz organizacije festivala hvale bez konca i kraja, a onda se tome priključuju brojni novinari i novinarke, koji sve to krasnorječivo podižu na najviši pijedestal. Toliko hvale je zaista neukusno.
Svaka umjetnost ne može bez kritike, posebno one stručne, a i kritike široke publike. Međutim, kod nas kao da je kritika zabranjena, sasvim su sporadične kritičke opaske na umjetnička djela, na knjige, predstave, muzičke priredbe. Pa zato nije ni čudno što imamo u današnjem vremenu toliko velikih umjetnika, a tako malo velikih umjetničkih djela. Nedostatak kritičkih opaski dobro dođe mediokritetima, pa tako je i našim filmadžijama drago što nema kriterija, pa ih svi hvale i tapšu po ramenima.
Naši filmski radnici se ponašaju kao u totalitarnim režimima, gdje umjetnici - miljenici vlasti - imaju sve privilegije, a što raja grca u problemima baš ih briga. Važno je našim filmskim režiserima da dobiju donaciju za novi film od Gavrila Grahovca, federalnog ministra, od Emira Hadžihafizbegovića, kantonalnog ministra, i od Mire Purivatre, direktora SFF, jer kao čovjek iz klana Izetbegovićevih ima veliku moć. A to što naši nacionalisti vršljaju i ne mogu se ništa dogovoriti, to našim filmadžijama nije briga, a nije im ni stalo što se ne smanjuje nezaposlenost, što hljeb poskupljuje, kao i ostale životne namirnice. Ta kasta povlaštenih šuti, uživa u prezentacijama svojih filmova na domaćim i svjetskim festivalima.
Slika koju stvara SFF je lažna. Vatromet, crveni tepih, kokteli, televizijski intervjui u kojima nas stranci samo hvale, jer su naši ćevapi i pite odlični, sve je to jedan lažni glamur, koji hoće da se uspoređuje sa stranim feštama. I to upravo odgovara našoj vlasti, prikazati kako smo bezbrižni u ovom festivalskom šarenilu, a stvarno stanje stvari držati daleko od oka stranih gostiju. Tako je SFF jedno Potemkinovo selo iza koga se sakriva vlast, politička i finansijska, koja se bogati na račun ogromne mase ugroženih.
Zvanično SFF ima donaciju od milion i 250.000 eura, ali se vjerovatno ne računa zarada koju ostvaruju u povlaštenim okolnostima. Brojne kafane u vlasništvu Direkcije SFF plaćaju mizerne nadoknade, a i mnoge svjetske firme ih daruju svojim proizvodima, od automobila do viskija balantajns. Našoj vlasti, sarajevskoj na prvom mjestu, i treba jedna ovakva fešta, jer treba zadovoljiti želje sinova i kćeri naših prdonja, koji vole da se nađu u centru glamura.
Kada bismo imali dovoljno para za Zemaljski muzej, za Kinoteku gdje filmski arhiv propada, ne bi štetio jedan ovakav festival, pa ma koliko bio opterećen kičerajem. Jednostavno Miro Purivatra je bliže kasi, ima bolje veze u pristupu izvorima raznih donacija, pa što su ostali segmenti umjetnosti u velikom zaostatku stvar je takvih konstelacija u društvu.
Nisam siguran da će SFF uz svesrdnu pomoć finansijskih moćnika i uz umješnost Purivatrinog tima da vrti gdje burgija neće prići blizu svjetskim festivalima. Trebalo bi glamur prepustiti onima koji su u svjetskom centru, a mi `s ovo malo duše` pokazati drugu stranu medalje - skromnost i jednostavnost.