Pitanje o tome zbog čega građani u ovoj zemlji uopće postoje, kakva su im prava u odnosu na mjesta u kojima žive i ukupne uvjete života, a pogotovo zbog čega i za čije babe zdravlje postoje oni koji su građani glavnog grada naše zemlje, postavilja se iz hiljadu razloga. Evo nekih od njih.
Prvi se sastoji u činjenici da su vlastodršci u ovoj državi, koje skoro da i nema, ukinuli gotovo sva ovlašćenja i oduzeli prihode lokalnim organima kojima se ljudi najviše obraćaju zbog svojih potreba i prava i od kojih najviše traže, kojima su najbliži, a oni njima. Lokalne zajednice i organi, a time i gradska naselja, svedeni su na ništa. Nedostatak prihoda i prava odlučivanja goni ih da istiskuju iz džepova građana posljednje pare i ujedno da im daju na znanje da nemaju nikakvih prava osim onih koja im ti organi priznaju. Zbog malo ovlašćenja, a silnih potreba, ovi su organi postali legla korupcije, a ne servis građana.
Drugi razlog se sastoji u činjenici da je, podijelivši prihode tako da je lavovski dio dat kantonalnim i federalnim vlastima u Federaciji, a republičkim u Republici Srpskoj, stvorena dobra osnova za koncentraciju sredstava i moći u tim organima. To im omogućava da egzerciraju vlast bez građana i protiv njihovih interesa. Za to niko nikome ne odgovara, a jedina prilika građanima da kažu šta misle je da ne glasaju na izborima i to svake četvrte godine. Ali, tada se ne glasa za dobru vlast i poštene ljude, nego isključivo za naše, a protiv njhovih.
U posebno teškim prilikama nalaze se gradovi. Među njima u prvom redu Sarajevo, glavni grad Kantona Sarajevo, Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine. Nešto manje trpe Banjaluka, glavni grad Republike Srpske, i Mostar, glavni grad fantomske Herceg Bosne i Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji to pola jeste, a pola nije i u kojem bez ikakva razloga osim gluposti, nasuprot svakom takvom razlogu, imaju sjedišta neka federalna ministarstva. Zamešateljstvo je apsolutno i nerazrješivo, tako da nema smisla tražiti novog Gordija da presječe nerazmrsivi čvor gluposti, oligarhijskih interesa nastalih primjenom principa nacionalne podjele vlasti (svakom njegov kolač) i nesposobnosti da se i unutar mogućnosti koje pruža Daytonski ustav, koji to i jeste i nije, ali postoji, racionalno organizira život ove zemlje koliko-toliko.
Da ja ne bih naklapao, slično onima koji raspravljaju o ustavnoj reformi, ostaću kod onog u čemu imam iskustvo kao građanin, a to je status i situacija građanina grada Sarajeva. U tom pogledu osnovno iskustvo govori da živimo unutar praznih struktura i institucija. Izvori stvarne vlasti i moći su skriveni i na njih ne možemo utjecati, a nama se kulisa nudi kao stvarnost. Zapravo, mi ni ne znamo ko vlada i zbog čega vlada tako kako vlada. Situacija sasvim odgovara onom što nam filmovi o mafiji govore o tome kako se stvarno upravlja ljudskim životima i imovinom, a da to ljudi ne znaju i da misle da sve ide onako kako je zakon odredio. Da, odredio je zakon, ali mafijaški - nama naš lavovski, a vama preostali dio - mrvice.
U našem gradu imamo Gradsko vijeće, skupinu loših muzikanata, koji čak nemaju ni note ni sluha da bi svirali, kao što to kod nas sviraju svi dobri svirači - u kafanama. Oni nemaju nikavih ovlasti ni prihoda i nikome ne odgovaraju i nemaju nikakvu vezu s građanima. Zadovoljni su da igraju u lošem filmu i da ih plaćaju. Oni su činovnici svojih stranaka koje su im položaje dodijelile kao leno na uživanje dok su poslušni. Njih treba sasvim odbaciti, sve skupa. A osim njih, ipak, grad nema nikog jer mjesto gdje sjedi stvarna vlast i gdje se sakuplja naš novac je kanton, a s tim građani ovog grada nemaju ništa.
U gradu imamo i općine i načelnike. Ali te općine, na koje su građani najviše upućeni, jer ne postoji linija komunikacije građanin - kanton - Federacija - država, i u kojima se koncentrira najveći broj problema građana, razni dokumenti, isprave, dozvole, rješenja itd., gdje se ogleda sav užas općeg osiromašenja većine i bogaćenja manjine, koja što je manja njen kolač je veći, nemaju prihoda, ne raspolažu s porezima, imovinama, osim nešto lokala, i nisu u stanju da rješavaju probleme, osim onih dekorativnih, da građani misle kako se neko brine o gradu. Na toj zemlji raste cvijeće oligarhijskog i korumptivnog djelovanja. Mi to svi dobro znamo, a nemoćni smo da išta učinimo, osim da se ibretimo.
Stvarna vlast u Sarajevu je koncentrirana u Kantonu Sarajevo, a kantonalna vlast nema veze s građanima i vezana je za one koji postvaljaju ljude u Vladu i njene službe. Tu je najveća koncentracija novca, moći i prava odlučivanja, a to se veoma dobro vidi po tome kako te vlasti rade. Međutim, nisu oni koji su formalni nosioci vlasti ujedno i stvarni njeni nosioci. Iza njih stoji kantonalna stranačka struktura, koja određuje, uz ustupke stranačkim vođstvima, ljude koji će četiri godine biti nosici najsnažnije i najmoćnije poluge vlasti u našem gradu. Vrlo mali broj ljudi u ovom gradu zna ko su ti ljudi i s kim su vezani jer stranački vrh i njegovi moćni ljudi daju njima ovlašćenja da s nama vladaju, a oni dirigiraju iza kulisa.
Stoga je moguće da se krade, radi neodgovorno, prazne džepovi građana, vrše radovi na istim ulicama i objektima više puta, da se čini sve što ne liči ni na što drugo nego na očajnu nekompetenciju, ako se radi o poštenim, a najveću aroganciju i bezobrazluk onih koji su kompetentni. Svi rade po logici oligarhijskih interesa u kojima su karika lanca općeg koristoljublja. Nije nimalo sretno biti stanovnik našeg glavnog grada. On rapidno gubi svoj identitet glavnog grada, ali i grada uopće, a posebno grada koji je bio uzor multilateralizma u našoj zemlji. Pretvara se u `naš` grad i to mu je kraj. Ovo `naš` ne znači muslimanski, kako to neki žele tumačiti, nego grad u rukama `hobotnice`, s muslimanima koji to i nisu, jer kako bi otimači, prevaranti, obmanjivači, probisvjeti i uzurpatori imali pravo da se nazivaju muslimani - naravno u etičkom i kulturnohistorijskom smislu te riječi.