Odoh ja na more. Za razliku od direktora koji godišnje provedu 10 dana u kancelariji, a 355 izvan nje, ja sam od onih koji je 355 dana u kancelariji, a 10 dana par stotina kilometara udaljeniji od iste.
U deset dana, brat bratu, niko baš ne očekuje neke planetarno spektakularne događaje, pa ja, što zbog rominga, što zbog odmora, zamolim svoju sekretaricu Jovanku da me zove na mobitel isključivo i samo ako se dogodi nešto lijepo - tipa da je Ministarstvo prosvjete i kulture uplatilo koju markicu ili da je Ministarstvo civilnih poslova donijelo Odluku kojom najboljoj instituciji kulture u BiH, dakle Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, uplaćuje grant od 100.000,00 maraka za otkup novih umjetničkih djela, namjena-konačna dopuna depoa...
I tako, tog ponedjeljka, 25. jula 2011. godine, taman kad sam stigla do raspleta "Digitalne tvrđave", Dena Brauna, baš kad je kriptografkinja Suzan Flečer shvatila da izdajnik Agencije za nacionalnu bezbjedost Sjedinjenih Američkih Država nije operater Greg Hejl, nego naprotiv, sam načelnik Stratmor, i dok je njen vjerenik, univerzitetski profesor, Dejvid Bejker u Španiji, iako ranjen, pronašao prsten (vlasništvo na početku knjige ubijenog Japanca Enseija Tonkade) sa dekodirajućom šifrom, koja sprečava uništenje svih super, super tajnih mašinerija za državnu špijunažu.., zazvoni mobitel!
Javih se. "Šta, kako, molim, šta, kako, kako" - izgovorih par miliona nesuvislih riječi.., počeše mi se tresti ruke (i što mi je i dan danas nevjerovatno - stopala!), dok je moj suprug ležerno izlazio iz mora. Ja skamenjena. Momo me gleda sa ooooogromnim upitnikom iznad mokre glave. Promucah: "Palo drvo, palo drvo, zamalo nije ubilo Anu!"
E, sad kako sam ja dan ranije čitala "Drugu Bolenovu kćer", Filipe Gregori, zna čovjek, kao i svi vi, da u priči o kralju Henriju Tjudoru, prvo postoji Meri Bolen, koja kralju rodi dvoje vanbračne djece i da poslije, Ana Bolen, godinu dana starija sestra, preuzima Henrijevu stvar u svoje ruke, zbacuje Katarinu Aragonsku, postaje kraljica i par godina potom gubi glavu sjekirom na panju.., ali da me do te mjere zaprepasti razvoj opštepoznate istorijske situacije na engleskom dvoru, i da tako tupo ponavljam "Palo drvo, palo drvo, zamalo ubilo Anu"- to je i mom mužu bilo previše!
Objasnih svom čovjeku da drama nema veze sa lakom literaturom, nego da je ona lipa, lipa, lipa, stara preko stotinu godina, najmirisnija, najzdravija, najkrošnjastija banjalučka ljepotica, koju godinama sa divljenjem gledam sa prozora svoje kancelarije, jutros podlegla udarcima bagera i kamiona sa već fantomskog gradilišta budućeg "Lovačkog doma" i stropoštala se na Muzej. Porazbijano vakuumirano staklo sa prozora, u snažnoj detonaciji se u ogromnim komadima, rasprštalo nad stolicom, za kojom sjedi moja saradnica Ana! Kakva kraljica Ana, pobogu Momo!
I dalje prepričavajući nevjerovatan haos u kojem sam se našla, pođoh da pakujem stvari, da bismo krenuli hitno za Banja Luku, kad... puče smreka pod kojom smo se danima izležavali i pade preko peškira. Poklopi pola plaže, ljudi se rastrčaše, izvlače djecu, stare, bolesne, iznemogle, pa ležaljke i suncobrane... Smreka sve povaljala. Neko od pribranijih pozva Komunalnu policiju, načelnika inspekcije i pokojeg NN stručnjaka sa Šumarskog fakulteta. Dojuriše ljudi. Hrvatska je ozbiljna država. Ma, nije prošlo ni dva minuta od uviđaja, momci uglas konstatovaše da je smreka pala ničim izazvana.
Nekako izvukosmo svoje ležaljke i, krvavi od oštrog smrekinog granja, trčeći krenusmo prema apartmanu, kad nadomak cilja puče maslina! Pade maslina, stara stošezdesetak godina, prepolovi se, jedna strana pade u nečije dvorište, druga polomi šajbe na crvenom audiju trici, švajcarska registracija, meganu, poljska registracija i dva X5 BMW-a, hrvatska registracija. Ne prođe ni minut, maločas pobrojana ekipa stvori se na mjestu događaja... Plaču naši (vlasnici onog audija, inače iz Sanskog Mosta), plaču Poljaci zbog megana, psuju Hrvati (žao im pošteno zarađenih BMW-ova). Stručnjaci ni pet ni šest, plajvaz, teka, pa konstatacija - maslina pala ničim izazvana.
Kako jedino moj muž i ja u tom trenutku znamo da se slična katastrofa desila i u državi sa bh tablicama, zaprepašteni razvojem događaja, u magnovenju jurimo ka svom apartmanu, ne žaleći za peškirima koji ostadoše na asfaltu, prikliješteni granama.
Mokri, ja od preznojavanja, muž još i od malopređašnjeg kupanja, taman da zamaknemo u svoju ulicu, kad ispod gazdinog balkona puče stablo lovora i pade po sred dvorišta. Ja obezdušena krkljam mužu: "Zovi komunalce, zovi šefa inspekcije, ma zovi one NN stručnjake sa Šumarskog fakulteta, Bog ti dao, izgibosmo."
Već prilično iznervirani, onako graciozni u sivim uniformama (vlast je vlast, pa bila i komunalna) dođoše, i kako me samo mrko pogledaše. Dalje znate - stablo lovora palo ničim izazvano. Al' ja im sumnjiva...
A ja lijepo pamet u glavu, jezik za zube, u svoju sobu, ta-pa-ta-pa, spakujemo se u dvije sekunde, uredno platimo i nazad.
Do glavne ceste smo putovali desetak časova, jer je neko preduzeće "Šamaris", sklanjajući stabla smreke, masline i lovora porazbijalo nekoliko prozora na kućama u blizini i uništilo jedno sedam-osam karoserija na raznoraznim automobilima, raznoraznih registracija.
Baš u trenutku da izbijemo na autoput prema Splitu, ma na samom kružnom toku (oni kažu rotoru), traaaaaaaas, puče nešto i ispred našeg klia se stropošta stoljetni bor. Treba li vam ponavljatiiiiiiiiiiiiiiiiiii??? Ničim izazvan!
Od ponedjeljka do srijede, do negdje oko ponoći, sjekli su bor da se izvučemo iz grada, ali na ovo lice mjesta niko od zvaničnika nije ni izlazio. Što bi, kad je sve jasno.
Stigosmo u svoju Banja Luku, sve kroz Tijesno, pa iz Šehera do Hiseta, kroz (kako je krenulo, uskoro bivše) aleje, pod krošnjama, do Trga srpskih junaka 2. Tamo nagasaki rupa. Bila lipa...
Putem smo mi slušali vijesti - Hrvati su se bavili nekim neprimjerenim tekstom nekog Ivana Ćurkovića koji je u listu "Makarsko primorje" objavio skandalozan tekst o nepoželjnim BH turistima.., ali mi smo se opet u strahu preznojavali, ne znajući ima li ovaj skandal ikakve veze sa njihovim i našim stablima... Otkud znam, možda se i u Hrvatskoj grade "Lovački domovi".
Ima i tamo divljih životinja.
Sreća, već oko Livna dopriješe i naši radio talasi... vijesti...vijesti...vijesti...
Stogodišnja lipa u dvorištu Muzeja savremene umjetnosti pala je ničim izazvana! Načele je strižibube, dokrajčile gljive. Ne rekoše ni kako se zovu. Vjerovatno ludare!