Da li aktualna kriza političkog sistema Bosne i Hercegovine na nivou zajedničkih institucija države znači nešto više od poslovičnog zagrijavanja vlastite nacionalne i stranačke javnosti pred predstojeće lokalne izbore najbolje će pokazati ishodi sporova kroz koje se ta kriza i nameće i transponira.
Bez obzira na činjenicu da je zbog karaktera ustavnog ustrojstva države kriza na najvišoj razini vlasti permanentno stanje, moglo bi se reći prevlađujući oblik njenog funkcioniranja, aktualna nadmetanja oko jačanja ili derogiranja nadležnosti centralnih institucija države Bosne i Hercegovine svaki put, pa i sada, imaju neke specifičnosti u odnosu na ranija slična dešavanja. Kada govorimo o modalitetima izazivanja, nametanja ili transponiranja krize onda mislimo na tekuća dešavanja kao što su, prije svega, Silajdžićev zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine za pokretanje spora protiv Republike Srpske uz traženje pokretanja privremenih mjera kojima bi bile stavljene van snage sve aktivnosti tog entiteta na samostalnom spoljnopolitičkom predstavljanju, zatim smjena generalnog direktora BHRT-a Mehmeda Agovića, potom odluka Vlade Republike Srpske o osnivanju samostalnog preduzeća za prijenos električne energije te izvještaj Vijeću Evrope o situaciji u Bosni i Hercegovini.
Ono što je danas specifično u najnovijem banjalučkom provjeravanju do koje se mjere u svojim zahtjevima može ići, a samo se o tome i ovoga puta radi, odnosi se na izraženu činjenicu da se sve ovoga puta dešava bez OHR-a i unutar domaćih aktera. OHR se u svemu ponaša skoro nezainteresirano, a što iritira sarajevski politički blok, koji je za njegovo interveniranje u punom kapacitetu. Nečega takvog ovoga puta, očito je, neće biti i takvo ponašanje Evropljana spram krize, svjesno izazvane od strane domaćih političkih aktera, nadaje se kao jedna dopuštena eksperimentalna situacija. Od njenog ishoda pacijent sigurno neće podleći (tu su za svaki slučaj uvijek budni Amerikanci) ali će sam tok i ishod svih radnji biti krajnje interesantan. Ako stvar na ovaj način postavimo, a ima dovoljno elemenata za to, najbitnije pitanje je koliko domaće pravne i političke institucije u svojoj dejtonskoj varijanti imaju kapaciteta da se iznesu s ovakvim problemima. U navedenim slučajevima biće testirana i ukupna politička spremnost i sposobnost strana u sporu da verbalno i argumentirano u skladu s demokratskom procedurom rješavaju sporne slučajeve. Obraćanje Silajdžića kao predsjedavajućeg Predsjedništva za pomoć Ustavnom sudu države, a ne tamo nekim strancima, može se tumačiti na ovom fonu razumijevanja.
Aktualna zbivanja dodatno ukazuju na činjenicu bosanskohercegovačke geopolitičke ovisnosti, da ne kažemo ranjivosti. Kriza nadležnosti državnih institucija svakog puta se odvija i razrješava u drugačijem spoljnopolitičkom okruženju i ono - od trenutnih odnosa Rusije i Amerike do unutrašnjih previranja u srbijanskim političkim strankama - na direktan način utiče na ishode političkih zbivanja u našoj zemlji. Primjer toga je trenutno demokratsko uozbiljenje Srbije i njeno regionalno pozicioniranje uz očitu potporu Zapada, što svakako ne ide na ruku onom dijelu banjalučkih snaga koje javnosti i dalje prodaju maglu o entitetu kao vlastitoj državi.
Izneseno tumačenje političke situacije moguće da je ružičasto. Možda se radi o sasvim ozbiljnijim i dalekosežnijim postupcima. Sarajevska javnost je većinski uvjerena, posredstvom svojih medija i političara, da se radi o daljem destruiranju države, da iza svega stoje snage koje sistematski rade na cijepanju države i krajnjem osamostaljenju Republike Srpske. Atmosfera je puna nervoze i strepnje, a riječ povjerenje se skoro više i ne spominje. Ono što je u svemu najgore jeste jačanje već odranije formiranih paralelnih nacionalnih javnosti, u ovom slučaju srpske i bošnjačke, s tendencom njihova daljeeg disparatnog razvoja. Lijeka za to međusobno "glođanje" ovih dvaju javnosti zadugo nema, niti će biti. Na jednoj strani će i dalje biti snage koje znaju da je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država neupitna činjenica - iz ovih ili onih razloga i da u to sada ne ulazimo - te će one svoju nacionalnu, etničku poziciju na pogrešan način predstavljati i doživljavati kao državnu, dok će na drugoj strani i dalje ostati političke snage koje će prostor svoje autonomije, samostalnosti i slobode pogrešno tražiti u umanjenju kapaciteta te države. Kao da je jedno s drugim nespojivo?! Znamo da nije, ali se trenutno ponašamo kao da jeste. Dokle?