Velika je frka bila u Parlamentu i Vladi Federacije ovih dana da li će uspjeti izglasati zakon kojim se snižavaju plate budžetskim korisnicima. Pred vratima vlasti okupili su se u velikom broju bivši borci i invalidi koji su protestovali što im se smanjuje lova, pa je bilo gusto naći s njima kompromis. Sa druge strane nalazi se sačekuša od MMF-a, rok do kojeg su morali izglasati ta ograničenja. A bez MMF-a i njegovih kredita, kao i pozajmica od svjetske banke naši vrli prvaci kako da upravljaju?
Zašto smo dovedeni da zavisimo od kredita svjetskih bankara je pravo pitanje. Ali nije valjano da se ono postavlja sada, jer ovisnost života Federacije i cijele države od zaduženja moralo se postavljati mnogo ranije, od vlade Nedžada Brankovića, Ahmeta Hadžipašića, pa i onih još mnogo ranijih. Sve naše vlade, koliko god ih je bilo, nisu znale da vladaju bez kredita, bez prodaje društvenih preduzeća. Svi se dugi niz godina ponašaju kao pijani bogataši koji se bave samo kockanjem.
Nimalo ne vjerujem našim čelnicima, koji se neprestano slikaju po televizijama, daju svakojake izjave za novine, da imalo znaju o svjetskim ekonomskim tokovima, o tome kako se vodi gospodarstvo jedne zemlje. To naravno nije nimalo lako, posebno u vremenu svjetske krize, ali su se ti naši gospodari prihvatili tog posla, pa nije red da nas vode u ambis, u kredite, u rasprodaju nacionalnog dobra.
Ne vjerujem da su naši političari čuli, a nema govora da su čitali svjetskog ekonomistu Džozefa Štiglica, dobitnika Nobelove nagrade, koji je nekada bio potpredsjednik Svjetske banke, šta sve piše i kako se obrušava na MMF i Svjetsku banku, kao na izvor nepravde, oružje bogatih nad potčinjavanjem sirotinje. Te svjetske institucije su u rukama svjetskog kapitala, pa je njihova uloga u zemljama kojima odobravaju kredite eksploatatorska. Međutim, mi smo došli dotle da nam je svejedno, jer jednostavno treba preživjeti, pa daj šta daš. I pod bilo kojom cijenom. Šta briga Mustafu Mujezinovića, neće on otplaćivati te kredite, nego naša djeca i unuci.
To što smo u ovakvoj nezavidnoj ekonomskoj situaciji, danas se ne može ispraviti. A još je tu i svjetska ekonomska kriza, koja nam još otežava situaciju, a dobro našim političarima dođe kao izgovor. Ali nema nam ni za budućnost dobrog izgleda, jer naše rukovodstvo biramo po nacionalnim i stranačkim bojama, a ne po znanju, pameti i obrazovanju. Drugim riječima, biramo glupe i poslušne.
A gdje su nezavisni ekonomisti, ima li ih ikako? Na sve strane otvaraju se ekonomske škole i fakulteti, gdje se uglavnom izučava kapitalistička, neoliberalna teorija, pa ćemo imati sve više stručnjaka koji će dobro znati da je tržište svetinja, preko kojeg će se bogatiti bogati, a sirotinja osiromašivati. Ne bez razloga se kod nas stvaraju mnogi zapadnjački fakulteti, da se naša djeca uče eksploataciji radnika.
Sporadično se kod nas govori kako je potrebno insistirati na proizvodnji, ali izgleda da su to samo govorne fraze, jer od nekog plana i strategije kako obnoviti proizvodnju nema ništa. I svi znaju da bez proizvodnje nema novih radnih mjesta, ali osim tih konstatacija nije se nigdje krenulo dalje. Uvjeren sam da je razlog za to što su naši političari glupi. Mnogo je lakše nacionalno se prepucavati, te hoće li opstati RS ili neće, ali da li će naš čovjek opstati bez posla i proizvodnje, to uopšte nije važno.
Krizu poslovanja u nas uveliko reprodukuju naše vlasti. Već godinama slušam od mnogobrojnih poduzetnika kako im je vlast dužna za obavljeni posao. Onda ti naši poslodavci duguju drugima, pa se tako stvara vrzino kolo, gdje svako svakome duguje, pa je u takvoj klimi nemoguće raditi. A začetnici toga su vlasti. Prije nekoliko dana priča mi poznanik da je za sarajevsku gradsku vlast obavio neki posao, pa mu mjesecima za taj rad duguju pet hiljada maraka. "To je meni puno", kaže mi poznanik, "a ja sam mali poduzetnik, ali Alija Behmen nikako da mi uplati zarađeno". I to je jedan od razloga kako vlast generiše ekonomsku krizu.
Niko me ne može ubijediti da nekada profitabilna preduzeća, koja su danas u većinskom državnom vlasništvu, nisu u stanju da profunkcioniraju na pravi način. Ali državni pametnjakovići nimalo se ne trude da im pomognu. Jedino razmišljuju kako da prodaju firme, kako bi imali para za svoje plate i druge prinadležnosti.
Oguglali smo na štrajkove, nikoga se to više ne tiče. U preduzeću koje nema posla i ne radi štrajkuje se, što je već apsurd sam po sebi. Jer kad u privatiziranom preduzeću radnici štrajkuju (čak i gladuju!) nema nikakve svrhe, jer je taj privatnik već prodao mašine i zgrade, pa mu više nije stalo za ono što je preostalo. A kad je kupovao firmu nije ni namjeravao da nastavi proizvodnju. To je masovna pojava, za koju nije kriva masa, nego naši privrednici u politici.
Bolje je narod zavaravati nacijom, izborima, popisom stanovništva, nego obnavljanjem proizvodnje. Za to treba pameti i znanja.