Negdje u oktobru 2007. (čovječe, kako to vrijeme leti) zovne mene Medžida Buljubašić, urednica "Piramide" na BHTV-u, da učestvujem u tom, da se ne lažemo, zahvaljujući Željki Ogresti i HTV-u, i kod nas u to vrijeme popularnom, razbibriga šou tv programu.
Kako ja ne volim da se pojavljujem na malim ekranima, izmislim neku priču, kao kako da ne, joj, baš mi je žao, ali eto imam nekih obaveza, pa ne mogu, i to. Kad, zove ona opet, a i ja opet, kao da sam direktor NASE, a ne MSURS-a, u obavezama, silnim. Kupim još neko vrijeme, ali Medžida ne odustaje. Ljubazna, vesela, puna pozitivne energije, i mi se iz razgovora u razgovor, baš ono zagotivimo i vidim ja da mi nema druge nego da popustim. Tako i bi, zovnu Medžida i ja pristade.
Osvanu taj decembarski četvrtak, kad... kako se probudih, nešto zuji u ušima. Zuji, pa zuji. Mislim proći će, pa na posao, jer ću za Sarajevo tek oko 4 sata popodne.
Odem prvo na frizuru, dođem u kancelariju, ali zujanje ne prestaje. I odjednom, muk, ništa ne čujem. Top! Uspaničim se, ali totalno. Kako sad da javim Medžidi da sam ogluvila k'o Betoven, kad sam joj u prethodna dva mjeseca složila toliko izgovora, da mi jutros ni rođena majka ne bi povjerovala... Povučem džoker "Zovi prijatelja" - zovnem svog druga Deju (dr Dejan Đurđević, nap.aut) i uspaničeno mu se pojadam, on kaže: "Lili, dolazi!"
Dojurim u bolnicu, Dejo me odmah sprovede do svog kolege Travara (dr Dmitar Travar, nap.aut), uši na sto.., pregled, čač, čač, uši proradiše, ja sretna, a dr Travar mrtav ozbiljan (poslije ću ja skontati da je on uvijek tako šarmantno samozatajan i prosto nevjerovatno smiren i autoritativan doktor, kakvih je, što jest jest malo uživo, a više u američkim tv serijama, u kojima je i Džordž Kluni počeo). Kaže meni doktor da je samo trenutno poboljšao situaciju sa sluhom, ali da moram na operaciju... Tu se ja tek totalno uspaničim i kažem: "Dobro, doktore, što sam baba, ali da budem gluva baba, od toga nema ništa. Idem ja odraditi tu "Piramidu", pa ako može u petak da se reže".
Nasmija se (ipak) doktor i reče da to ne može baš ni sutra, ni prekosutra, dade mi uputnice za raznorazne pripremne analize i pretrage, pa da se vidimo u januaru, iza Božića. "Da Vam Božić sa mnom počne", pomislih ja, sjetivši se mudre Vitezovićeve rečenice iz predstave "Princ Rastko Monah Sava", kad Stefan Nemanja šalje najmlađeg sina u diplomatsku misiju kod Fridriha Barbarose, ali uz izričitu napomenu da ga ovaj primi 25. decembra. Rastko ga pita što baš na taj dan, a tata kaže "Da mu Božić tobom počne"... Što jest jest, koliko je za Stefana Nemanju to bio istorijski trenutak za državu Srbiju, i meni je bio istorijski, samo za moju ličnu sudbinu.
E, sad, šta uši jednog malog smrtnika imaju sa globalnom situacijom i što ja sve ovo pričam? Zbog audiometrije.
Audiometrija je postupak kad vas ubace u jednu izolovanu, "gluvu" sobu i stave slušalice na uši (a gdje bi drugdje?) , dok tehničar u posebnoj kabini, prvo u jedno, pa u drugo uho pušta zvukove od 0 do ne znam koliko decibela, a vaš zadatak je da dignete ruku kad čujete zvuk. Desna ruka desno uho, lijeva ruka, lijevo uho i to je to.
Sjedim ja tako i gledam i čekam da postupak počne i sve mislim tehnička proba.., ne kontam da je do mene, tj. do uha, koje ne reaguje...
Završi se audiometrija, završi se i operacija. Hvala Bogu, Deji i dr Travaru, pročulo se. To jest, ništa od gluve babe.
Ali ovi moji super servisirani organi ovih avgustovskih dana opet ni na šta ne reaguju. Kao u gluvoj sobi.
Amerika sad jeste, sad nije pred bankrotom, gori London, Liverpul, pa Mančester, švicarski franak poludio, berze pred kolapsom, probudilo se zlo na Kosovu, u Čileu policija suzavcem i vodenim topovima rastjeruje studente, Norveška se oporavlja od masakra Andersa Beringa, novi istraživači dokazuju da Marko Polo nije mrdnuo od Crnog mora, da Markić nije vidio ni Kinu, ni daleki Istok nego sve izmislio, Sanader se misteriozno prepolovio, Katarina Kresal, slovenačka ministarka unutrašnjih poslova, podnijela ostavku, Paravinja opet šokirao.., a u ovoj mojoj Bosni i naravno Hercegovini totalni muk zavladao. Ne jurcaju helikopteri, ne turiraju audiji, nigdje rotacionih, pa treptača. Vidim da se urednici svih tv dnevnika zlopate da ubiju 30 minuta, ni sagovornika, ni izvještaja, ni afera... Nigdje komentara, stavova, vizija, nacionalnih strategija, nigdje opservacija, uporednih analiza, procjena... Sve se ućutalo. Samo ekonomski stručnjaci predskazuju da domaćoj privredi prijeti novi cunami.., a što dalje znači da nam prijeti i novo siromaštvo i novi otkazi... U septembru?
Razumijem da je Ramazan, ali bilo je Ramazana i ranije. Pa se opet čulo!
Sve se umirilo. Gluvi avgust u zemlji Dembeliji.
Tu i tamo rade lopovi, pljačkaju kuće i stanove, u po bijela dana pljačkaju zlatare. Ćute i rade. Prate ljudi trendove. Zlato na svjetskom tržištu najskuplje u istoriji.
Bune se željezničari, što u Republici Srpskoj, što u Federaciji. To je jedino logično ako se uzme u obzir da se avgust zove i kolovoz, pa se uz društveno političko gluvo kolo, oglasi i po koji štrajkom zaustavljeni voz.
Da ne bi onog džina u Novom Pazaru, ništa se normalno ne bi ni čulo. Zahvaljujući tom (kako kažu apsolutno upućeni istražitelji imami) dobroćudnom duhu, porodica Amke Vrujčanina, iako načisto opsjednuta, ipak nije vitalno ugrožena, jer je gore spomenuti džin iz sekcije dobrih duhova, koje najčešće susrećemo u obliku mačke ili psa, a u ovom slučaju u obliku insana. U bijelom odijelu. Još kad bi mu domaćin Vrujčanin ponudio jedno osvježavajuće gazirano piće sa limunom - džin i tonik bi potpuno relaksirali ovu napetu novopazarsku avgustovsku situaciju.
Ukazala se Bogorodica, neki dan, na nekom drvetu, u selu Trebovljani, kod Gradiške.
Uostalom, možda sve ovo i jeste OK u ovom i ovakvom avgustu, da kad se ljudi ušute, duhovi progovore. Ne pada mi na pamet da sad citiram onu čuvenu stratešku rečenicu Miloša Obrenovića o stezanju i popuštanju. To jest o galami i ćutanju.
Ali, nije baš ni da me ne zanima kakav će biti nalaz ove društvene audiometrije... Čujete li vi mene?