"Ipak, 2014. nije za pamćenje, iako će je mnogi pamtiti kao bolju nego 2015."
Gornjom rečenicom ispratili smo prethodnu godinu i dočekali ovu. Može li se primeniti ista formula za ovu koja odlazi i dolazeću? Vrlo verovatno, ali da pogledamo prvo koliko je "prognoza" bila tačna. S istom rezervom prema glasnim samohvalama vlasti i glasnim kritikama.
Najvažnije je pitanje da li su građani Srbije 2015. bolje živeli nego prethodne? Odgovor za ogromnu većinu je - ne. U zemlji u kojoj gro ljudi živi na prihodima iz državnog budžeta (penzije i plate u javnom sektoru, plus podsticaji raznih vrsta) zapažena konsolidacija javne kase mogla je doneti samo minus u kućnim budžetima.
Statistički on se izražava u malim brojevima, nešto oko dva odsto je skuplji decembar 2015. nego onaj 2014, ali, kako kaže pošalica, statistika je kao bikini, svašta otkriva, a najbitnije krije. To što je novembarska prosečna plata odlazeće godine nominalno manja za samo 60 dinara nego ona isplaćena za isti mesec lane ništa ne znači. Ako izračunamo u ovdašnjoj omiljenoj valuti evrima, to je tek pedesetak evrocenti razlike, ali i razlika u kursu malo doprinosi, pa je to nešto više.
Najvažnije je, međutim, što najveći deo kućnih prihoda odlazi na hranu i komunalne troškove, a te cene nisu mirovale; sreća u nesreći je da je ova godina bila bez poplava, pa je pijaca, u proseku, bila čak i povoljnija. S druge strane, meso je značajno poskupelo, poskupela je struja, a u novu godinu ulazimo s novim akciznim nametima.
Dakle, hoće li ljudima biti bolje u 2016? Teško, ne samo zbog toga što će mnogi, a još se ne zna tačno ko sve, kojim ritmom i pod kojim uslovima, iz javnog sektora ostati bez posla. Spisku novonezaposlenih pridružiće se i hiljade ljudi koji ovog poslednjeg dana 2015. "rade" u zaostalim društvenim preduzećima koja će već u ponoć u stečaj ili likvidaciju.
Obe kolone će, logično, povećati ponudu radne snage i dodatno sniziti njenu cenu na tržištu. Ionako već zanemarljivu u poređenju s troškovima života; dostojanstvo smo odavno zaboravili pa ga ne valja ni pominjati, baš kao ni zaboravljeni užitak u poslu.
Ipak, to je za građane Srbije manji problem, a najviše nevolja kućnim budžetima doneće nastavljena politika stezanja (državnog) kaiša, koja se svodi na povećanje prihoda i racionalizaciju rashoda. Tu udarci stižu iz neplaniranih pravaca. Ostavimo po strani novo poskupljenje struje najavljeno za maj - da, da, kilovat u Srbiji je među najjeftinijima u Evropi - iako će ono neminovno povući lanac novih poskupljenja; ostavimo po strani i pominjane akcize i slične stvarčice koje vuku na rasipništvo i pozabavimo se, primerice, lokalnim samoupravama.
Novim zakonom opštine i gradovi će ostati bez značajnog dela tzv. izvornih prihoda, koji će se preliti u nacionalnu kasu, vazda nedovoljno punu. Manjak, kažu predstavnici vlasti i ekonomisti koji naginju njihovoj politici, moći će da napune "preporukom" - povećajte porez na imovinu građana. Dakle, kola će se slomiti na onima koji su i prošlu i oni jedva sastavili.
No, hajdemo dalje u ovoj prigodnoj analizi. U ovu godinu smo ušli s vidno oslabljenom opozicijom, a iz nje izlazimo sa, blago rečeno, satanizovanom politčkom scenom koja ne pripada korpusu vlasti. Naravno, za mnogo toga što im se dešava, poput najnovijih hapšenja zbog sumnje da su protekle decenije činili malverzacije, političari (bivšeg režima, kako bi rekli predstavnici novog) sami su krivi. Ne u smislu krivične odgovornosti, dabome, jer bi u zemlji koja se priprema za otvaranje pregovaračkih poglavlja 23 i 24 pretpostavka nevinosti morala biti visoko na rang-listi društvenih vrednosti i društvenog ponašanja.
Za nas je u ovom trenutku bitno da pred predstojeće lokalne i pokrajinske, a najverovatnije i vanredne republičke izbore, vlast na opoziciju udara iz svih oruđa, nastojeći da je dokusuri pre zvanične izborne kampanje. Pri tome su se jedno vreme "merkale" mogućnosti stvaranja zajedničke liste svih vladajućih stranaka, što je antipod svakom demokratskom izbornom principu. Obesmišljava izbore, kako bi rekao vicepremijer i lider socijalista Ivica Dačić.
Manimo se, ipak, političkih teorija; suština je da ni najbolja vlast ne može biti dobra ako nema kontrolu parlamentarne i vanparlamentarne opozicije i civilnog sektora, u koji spadaju i mediji. A ovdašnja, uprkos stalnim zapomaganjima prvih među vlastodršcima, ne dozvoljava ama baš nikakvu kontrolu. Ni onu po zakonu, u šta se najbolje tokom 2015. uverio zaštitnik građana Saša Janković. Generalno, ova godina je godina značajnog snižavanja standarda i prava, među kojima i osnovno ljudsko pravo da bude pravovremeno i objektivno informisan. Nećemo opet o tamnoj strani medalje medija, koju smo već nebrojeno puta osvetljavali, već o njenoj prvoj posledici - neinformisan čovek ne može pravilno da odlučuje, što je pogubno u izbornoj godini. Ne samo za opoziciju, nego i za samu vlast, koja na tom neznanju može steći još veću moć, a najpogubnije za same ljude, koji uljuljkani najboljim ikada rezultatima vrtoglavo padaju sve dublje u siromaštvo i beznađe.
Nije, dabome, sve bilo crno u 2015. Zaista je hvale vredan napor na konsolidovanju budžeta i smanjenju deficita, bio bi još vredniji da nije novog povećanja javnog duga, koji uprkos boljem stanju javnih finansija preti da pređe granicu stvarnog bankrota, liniju s koje se teško vraća. U tom smislu za Srbiju će biti od izuzetne koristi što će javne finansije biti pod evropskom lupom kroz pregovor o poglavlju 32. Još značajnije je što će ta lupa biti usmerena na tzv. dijalog Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa, jer će se Kosovo kao pitanje kom se vraća svako ko želi da skrene pažnju javnosti jednom staviti ad acta.
Dakle, otvaranje pregovaračkih poglavlja je zaista značajan korak jer će čitav državni aparat terati na ponašanje koje mu nije svojstveno, a sa svakim novim poglavljem stega oko vasti, ma koja bila - biće veća, što će na kraju rezultirati onim tako često pominjanim standardima, većom pravnom, političkim, socijalnom i svakom sigurnošću građana.
I, ne zaboravimo za kraj; Srbija 2015. može s ponosom pamtiti zato što je uspešno odolela ksenofobiji koju izazivaju veliki svetski procesi kakva je migrantska kriza. Nije to malo, pošto ni napredni svet, kako zovemo zemlje EU, nije uspeo da obuzda mržnju.