Navijači reprezentacije BiH gologuzi su odslušali himnu Srbije "Bože pravde" i na taj način demonstrirali do sada neviđeni način navijanja. Navodni patriotizam koji nema nikakve granice, moralne okvire ili bilo šta što bi ga moglo svrstati u civilizovano ponašanje.
To urušavanje moralnih barijera u jednom društvu, u kojem sve postaje dozvoljeno, normalno i u kojem netolerancija, vrijeđanje drugog i drugačijeg postaje svakodnevni način života, na najbrutalniji način ispliva uglavnom na tribinama, među navijačima, jer se oni u masi osjećaju dovoljno snažni, zaštićeni da mogu poslati tu svoju poruku.
Da se razumijemo, nisu "BH fanatikosi" neki poseban izuzetak, niti gori niti bolji od ostalih navijačkih grupa, ali su ovaj put golim guzicama, primitivnim performansom, možda i najiskrenije rekli šta misle o Srbima, Srbiji, a da ne moraju ponavljati i skandirati već uobičajne refrene...
Gologuza "Skenderija" u stvari je stanje, takav je ambijent u kojem se nalazi ovdašnja država, besperspektivna i godinama uvučena u vlastite unutrašnje frustracije, političke igre bez granica.
Ali nisu u stvari ovdje navijači glavna tema, oni su samo odraz, problem je mnogo dublji, čitav jedan proces u kojem se godinama vrtimo. O čemu se zapravo radi?
Kada su lideri SNSD-a i SDP-a Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija potpisali sporazum o programskoj saradnji u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u BiH do 2014. godine, odmah je u Sarajevu Lagumdžija proglašen nacionalnim izdajnikom, neko ko je u stvari ravan Fikretu Abdiću, kako su to naveli bošnjačko-američki akademici.
Pitanje je može li u stvari Lagumdžija u takvoj atmosferi politički da sprovede dogovoreno, bez obzira na to što je sporazum dobio i podršku ostalih stranaka iz vladajuće šestorke.
Da stvari pomalo gube kontrolu, pokazuje i saopštenje SDP-a, iz koga se može zaključiti da se u toj stranci plaše i mogućeg atentata na Lagumdžiju, tvrdeći da se "dio SDA služi identičnim medijskim aktivnostima koji su svojevremeno korišteni u Miloševićevoj Srbiji kada je pripreman medijski teren za likvidaciju pokojnog Zorana Đinđića".
Razumljivo je što je SDA kao politička partija protiv tog sporazuma, radi se o opozicionoj stranci u zajedničkim institucijama, ali je stvarno čudno da se kroz dosta medija u Sarajevu forsira velik broj onih, od analitičara pa do običnih građana, koji su sporazum doživjeli kao nešto negativno, nepotrebno i, navodno, pogubno za državu.
Iako su prve diplomatski odmjerene izjave predstavnika međunarodne zajednice bile dosta suzdržane, dalo se u njima pročitati da nisu oduševljeni dogovorom koji bi mogao, ako se u narednom periodu implementira, bar malo pokrenuti stvari iz ove sveukupne društvene letargije.
Upravo kreatori teorije da su domaći lideri odgovorni za stanje u društvu, čini se, rade sve kako bi onemogućili da taj sporazum praktično i zaživi. Razloge će već vremenom naći.
A u stvari, ako se detaljno iščita, sporazum uistinu predviđa mogućnost da se stvari konačno krenu i rješavati, jer su njime obuhvaćene neke konkretne mjere, poput zaštite domaće proizvodnje, koja se guši pod sve većim pritiskom konkurencije iz okruženja, baš kao što i svaka normalnija zemlja štiti svoje proizvođače, uvele bi se zabrane uvoza poljoprivrednih proizvoda u sezoni.
Predložen je i novi koncept poslovne registracije koja bi trajala maksimalno tri dana, korištenje obveznica iz dijela sredstava obaveznih rezervi banaka, raspodjela oko 100 miliona iz "Elektroprenosa" koji već godinama leže oročeni u bankama.
Takođe, veoma bitan element sporazuma odnosi se na javnu upravu, koja bi trebalo da bude efikasnija i manja, racionalnija. Ovakva kakva je danas, ne samo u zajedničkim institucijama već i u entitetima i opštinama, skupa i glomazna, neće moći još dugo da se održava, jer jednostavno nema dovoljno novca u budžetima.
"Znaš, ovo oko krompira i jabuka u sporazumu SDP-a i SNSD-a će i proći, ali ono oko tužilaca sigurno neće", bio je komentar jednog privrednika koji o politici razmišlja usput, stisnut svakodnevnom borbom sa likvidnošću, između banaka i slabe naplate, kao i ostala većina.
I potpuno je u pravu. Najkritikovaniji dio sporazuma se i odnosi na redefinisanje uloge Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) u izboru tužilaca, koje bi po prijedlogu trebalo da biraju nadležni parlamenti, entitetski i državni, a VSTS bi ostao isključivo nadležan za izbor sudija. Što ima pravnu logiku i primjenjuje se u većini zemalja, jer javni tužilac zastupa, u neku ruku, interese države, dok bi sud trebalo da bude potpuno nezavisan.
Kao portparol međunarodne zajednice, prvi se oglasio Milorad Novković, predsjednik VSTS-a, navodeći hiljadu i jedan razlog zbog kojih je, navodno, nemoguće sprovesti dio sporazuma SDP-a i SNSD-a oko tužilaca, a u stvari krijući ključni, da bi time bio izbijena bitna poluga kojom ovdašnji briselski i američki diplomati kontrolišu političke procese.
Ako ne zaživi sporazum SNSD-a i SDP-a, bez obzira ko ga rušio, međunarodna zajednica, SDA ili sarajevska čaršija, pitanje je kad i ko će moći postići bilo kakav.
Prosto rečeno, BiH će ostati gologuza, kao i oni navijači u "Skenderiji", da živi u nekom ubjeđenju da će jednog dana biti država slušajući one koji joj po vlastitoj potrebi skidaju gaće.