Uvijek se rado sjetim svog djetinjstva, našeg toplog stana i biblioteke sa dosta knjiga. Među njima nekoliko njih posebno se isticalo svojim veličinama i brojem stranica. Jedna od njih bila je "Narodni učitelj" Vase Pelagića. Njegovo najpoznatije i u ranija vremena veoma popularno i cijenjeno djelo.
Vasilije Vaso Pelagić bio je jedan od prvih pobornika socijalizma među Srbima, ali i uopšte na Balkanu.
Vaso je rođen u selu Gornji Žabar 1838. (negdje se pominje 1833. kao godina njegovog rođenja.) Školovao se na Bogosloviji u Beogradu. Tokom boravka u Moskvi upoznao se sa idejama socijalizma i anarhizma.
Bio je upravnik banjalučke Bogoslovije, ali i protjeran od strane turskih vlasti u Anadoliju zbog širenja oslobodilačkih i revolucionarnih ideja.
Zahvaljujući Rusiji, vraća se u Srbiju. Učestvovao je u Bosanskohercegovačkom ustanku 1875, ali i interniran od austrougarskih vlasti. U Srbiji organizuje prve proslave Prvog maja i radi na širenju socijalističkih ideja, zbog čega biva proganjan i zatvaran, tako da je i umro u zatvoru u Požarevcu 25. januara 1899. Vasin usud, njegovi česti progoni i zatvaranja, rekli bismo da prati svakoga ko sanja slobodu i jedan pravedniji i pošteniji svijet.
U subotu, 19. jula ove godine, Maja i ja uputili smo se u Pelagićevo, rodno mjesto ovog narodnog učitelja, prosvjetara, publiciste i revolucionara. Odazvali smo se pozivu Kulturno-prosvjetnog društva "Vaso Pelagić" iz ovog mjesta, da učestvujemo na Međunarodnom književnom saboru "Gori lila uoči Ilina". (Gornji Žabar, nakon referenduma mještana, koji je održan 1969, nosi ime Pelagićevo po svom velikanu.) Pelagićevo sa svojih nešto više od dvije i po hiljade stanovnika sjedište je istoimene opštine formirane tokom posljednjeg rata od dijelova opštine Gradačac. Ovo pitomo mjesto u Posavini još uvijek je selo, iako će vjerovatno postepeno prerasti u varošicu. Danas opština ima deset mjesnih zajednica i blizu osam hiljada stanovnika, ali kao i sve manje sredine suočava se sa odlivom stanovništva.
U 11 časova, prije podne, stigli smo među prvima na okupljanje književnika, pred osnovnu školu koja, naravno, nosi ime po Vasi Pelagiću. Dočekao nas je, kao i sve goste, lično predsjednik KPD "Vaso Pelagić", profesor Pajo Brkić.
"U bivšoj Jugoslaviji postojalo je deset institucija (škole, biblioteke) koje su nosile ime po Vasi Pelagiću", rekao nam je Brkić na naš upit koliko škola nosi ime po ovom velikanu. Nažalost, tamo gdje je Vaso postao nepodoban, nazivi nekih škola u ratna i poratna vremena su promijenjeni.
Objasnio nam je Pajo da u njihovom mjestu i danas ima Pelagića iz Vasinog roda, mada ih ima i u Brčkom i u Vojvodini. Poznato je i gdje se nalazilo Vasino kućište, ali kuća danas, nažalost, ne postoji. To nas je pomalo rastužilo pošto smo se Maja i ja ponadali da ćemo biti u mogućnosti obići njegovu rodnu kuću, koja bi mogla biti privlačna i eventualnim turistima. Ipak, Pajo nam je objasnio da Pelagićevo ima jedan drugačiji turistički potencijal. Naime, prilikom izgradnje magistralnog puta 1968. godine kopao se šljunak, te je tako na mjestu gdje je šljunak vađen formirano i jezero Pelagićevo (poznato i kao Žabar bara), koje je kasnije poribljeno. Ono je danas najznačajnije jezero u Evropi za šaranski sportski ribolov.
Ipak, poljoprivreda je i danas najznačajnija djelatnost kojom se bave mještani Pelagićeva, a upravo ovdje, 1977, snimana je i čuvena emisija "Znanje imanje".
Pajo Brkić nije samo predsjednik Društva, već možemo komotno reći da je spiritus movens svih kulturnih dešavanja zadnjih dvadeset godina u Pelagićevu.
A prvu namjensku kulturnu manifestaciju u Gornjem Žabaru organizovao je učitelj Milan Kukić sa svojim učenicima i omladinom, povodom otvaranja nove (pete) školske zgrade 1912. godine. Između dva svjetska rata djelovale su brojne sekcije, a u ljeto 1946. formirano je KUD "Vaso Pelagić". Najznačajniji period rada Društva bio je od 1960. do 1980. Radio Sarajevo 1964. u Gornjem Žabaru snimilo je svoju nekada veoma popularnu emisiju "Mikrofon je vaš".
Rat je prekinuo svaku kulturnu aktivnost u ovom mjestu, a tek 2000. dolazi do formiranja KPD "Vaso Pelagić", čiji rad je zamro nakon svega šest mjeseci. Tek 2005, zahvaljujući Brkiću, na njegovu inicijativu, najprije počinje sa radom folklorna sekcija, koja je veoma aktivna i uspješna i danas, tako da su pored gostovanja na brojnim televizijama ostvarili nastupe širom BiH, u Hrvatskoj, Srbiji, S. Makedoniji, Grčkoj, Bugarskoj i Mađarskoj.
Rad Društva je ozvaničen 2006, od kada je na njegovom čelu Pajo Brkić. Već naredne godine, na Brkićevu inicijativu, u okviru Ilindanskih svečanosti održan je festival folklora i književno veče (uz pomoć Miloša Antonića) i uz učešće lokalnih književnika. Iz te književne večeri narednih godina razvio se književni festival, koji je vremenom prerastao u Međunarodni književni sabor. Sa ovogodišnjim, ukupno je održano 19 festivala, tako da će naredne godine biti jubilarni dvadeseti. Od skromnih početaka, festival je prerastao u jedan od značajnijih u regionu.
Za književni sabor značajna je 2014. godina, kada je pokrenut prateći zbornik festivala. Radi se o jednoj luksuznoj knjizi, kvalitetnog poveza i čvrstih korica, velikog obima. Među koricama su radovi koji su prošli selekciju žirija. Mnogi značajni autori već godinama uzimaju učešće u njenom stvaranju. Prošle godine, pored autora iz regiona i srpske dijaspore, tu je bilo i nekoliko autora iz Bugarske. A ova godina je rekordna, sa 170 autora iz 10 država, među kojima su zastupljeni i ruski pisci.
Na okupljanju, pred školom, i kasnije u Domu kulture, sabralo se nas šezdeset petoro. Naravno, nisu svi mogli doći. Lijepo je bilo vidjeti stare prijatelje, ali i upoznati nova lica, kao i razmijeniti svoja književna iskustva, ali i dobiti pozive za nove festivale i gostovanja.
Okupljeni književnici najprije su obišli školsku biblioteku, koja svake godine postaje bogatija knjigama koje sa sobom donesu neki od učesnika festivala i poklone ovoj ustanovi.
"Ja sam bio prva generacija koja je svoje školovanje započela i završila u ovoj školskoj zgradi", objasnio nam je Brkić. (Škola je, inače, sagrađena do kraja 1969). Kasnije se Pajo u ovoj školi ostvario i profesionalno, radio je kao učitelj i pedagog i možemo reći da se radi o prosvjetnom radniku staroga kova, koji je svoj posao smatrao misijom.
Nakon slikanja kod spomenika Vasi Pelagiću pred ulazom u školu, književnici su obišli Hram Svetog proroka Ilije. Radi se o monumentalnoj građevini iz 1934. godine. U posljednjem ratu sama crkva nije direktno pogođena granatama, a u dvorište ih je palo preko stotinu, ali je znatno oštećena gelerima, te je 2005. završena njena posljednja rekonstrukcija.
Uslijedilo je književno druženje u popunjenom Domu kulture, tokom kojeg su prisutni autori čitali svoje pjesme, ali i prozne radove. Odlični voditelji višečasovnog programa bili su Pajo Brkić i Rada Đošan Kitić, pjesnikinja iz Modriče. Maja je recitovala svoju pjesmu iz zbornika i ostavila divan dojam, a potpisnik ovih redova publiku je razonodio i nasmijao svojim aforizmima. (U knjizi sam zastupljen dužim tekstom, svojom reportažom o manastirima Ovčarsko-kablarske klisure, koju su i čitaoci "Nezavisnih novina" imali priliku čitati u mojoj kolumni "Srpska sveta gora".)
Nakon festivala, domaćin nas je odveo na ručak u parohijski dom, a nakon ručka, kako to i sam Brkić zove, uslijedilo je "drugo poluvrijeme", odnosno u jednoj opuštenoj atmosferi, uz jelo i piće, recitovanje pjesama onih autora koji su to željeli. Tu nam je Pajo podijelio i časopis, tačnije almanah, "Srđanov vijenac". Srđan Vajagić je mladi pjesnik koji je poginuo 11. jula 1992. godine, kao pripadnik VRS. Dan ranije napisao je dirljivu patriotsku pjesmu, u kojoj kao da je naslutio svoj tragičan kraj. Radi se o časopisu, godišnjaku, koji je u Šamcu pokrenuo Srđanov otac Mirko, u spomen na svoga sina, a koji je trebalo da okuplja mlade autore. Međutim, mladih autora nije bilo dovoljno, tako da je časopis tavorio u prosječnosti. Posljednjih godina, na Pajinu inicijativu (jedan od izdavača sada je KPD "Vaso Pelagić") časopis je prerastao u mnogo ambiciozniji književni almanah na preko 210 stranica, koji okuplja značajna književna pera.
Na kraju nas je naš domaćin Pajo Brkić, koji se istinski trudio da ispoštuje svakog od prisutnih pisaca, i ispratio. Objasnio nam je da su u KPD "Vaso Pelagić" ovu godinu proglasili za godinu jubileja, te da uz redovne aktivnosti, kojih nije malo, imaju planove da do kraja godine objave obimnu monografiju Društva, održe svečanu akademiju, a sve bi trebalo da kulminira 7. januara naredne godine velikim Božićnim koncertom.
Mi mu iskreno želimo da i dalje uspješno nastavlja ovu pelagićevsku misiju u svom Pelagićevu.
(Autor je satiričar)