Umro je stari gospodin Šurina. Usnuo je na kauču, a njegov mali terijer, koji je zamijenio prethodnog što u psećem raju iz oblaka iskopava kosti dinosaura, počeo je zavijati. Dvorkinja je pozvala sina, s kojim sam sjedio u klupi Matematičke gimnazije. Moj otac stanuje u susjednoj zgradi. Jako se uznemirio pošto je s tim prijateljem koji ga je nadahnjivao dijelio mnoge interese. Bili su vršnjaci osamdeset dvije godine.
Šurina je prije njega bio direktor RIZ-a, a inače je tjerao akademsku karijeru. Kao profesor emeritus još donedavna akademski aktivan napisao je i objavio masu knjiga. Otac se precizno sjeća kako je 1964. u biblioteci na fakultetu u Birminghamu, gdje je došao kao postdiplomac, pronašao Šurinina djela na engleskom, koja su se koristila kao standardni udžbenici.
Na Strojarstvo u Zagrebu Šurina je uveo automaciju kao akademsku disciplinu, no s tim se manje proslavio od mog profesora Bulcsua Laszloa, koji je za kibernetiku izumio hrvatski naziv - krmboslovlje.
Osim u Zagrebu, Šurina je predavao na Princetonu, a neko vrijeme - pedesetih godine - radio je kao inženjer u `Grundigu`. Ali, umjesto da sudjeluje u njemačkom privrednom čudu pokrenuo je hrvatsko. Još sedamdesetih godina RIZ je na svom velikom štandu na `Zagrebačkom velesajmu` prepuštao jedan kutak nekim marginalcima iz Azije - korejskoj tvrtki za koju nitko nije čuo: zvala se `Samsung`. Kad je moj otac došao za direktora RIZ-a još su se polagale nade u socijalističku tehnologiju. Iz San Francisca on je 1970. donio prvi mikroprocesor, pa ovdje pokušavao nešto pokrenuti, no Bakarić mu je otvoreno rekao da su hrvatski strateški prioriteti - petrokemija i farmacija.
Uspio je jedino osnovati tvornicu elektronskih satova `Selk` u Kutini - pa uvijek napominje kako nije dobio sat na poklon, za uspomenu. Posljednji direktor privatizirao je, pak, tvrtku popola s njemačkim partnerom. To su razočaranja i benefiti socijalističkog menadžmenta, ali stari gospodin Šurina na vrijeme se okrenuo navodno zahvalnijoj akademskoj karijeri, pa stjecao ugled koji je poslije potkrijepio kao stalni prinosnik `Vjesnikovih` op-ed komentarskih stranica. Bio je silno kulturan, široko obrazovan, fluentan u mnogim jezicima, erudit, mudar, vrijedan, savršen stari gospodin - i kad je umro `Vjesnik` nije o tome objavio ni retka, iako im je otac telefonirao, nego je izašlo jedino u `Jutarnjem`, pošto je uz moju pomoć uspio doprijeti do urednice znanstvene rubrike.
Otac se pri tom zapalio za šemu da njihovu ulicu na Ružmarinki prozovu po starom gospodinu Šurini, koji je uz profesora Bosanca možda najzaslužniji za nastanak elektronike u Zagrebu - a na tom znanju izrasli su i `Nikola Tesla` i `T-Com`. No, prije nego je uspio pokrenuti kampanju došlo je do neočekivane, a opet zakonomjerne distrakcije - umro je akademik Ivan Supek, što je prekapacitiralo malobrojne domaće informativne kanale, koji nisu rezervirani za izvješćivanje o političkim i estradnim skandalima.
Za razliku od starog gospodina Šurine, za akademika Supeka, koji je dotjerao do lijepe dobi - devedeset dvije godine - zna se i te kako, iako, zapravo, mnogo toga o njemu i njegovim postignućima baš i nije jasno. On je prilično misteriozna pojava, što mogu zasvjedočiti sa svojim iskustvom i senzibilitetom novinskog biografa, koji često kopa po građi o ljudima, njihovim životima i karijerama.
Dakle, Supek je studirao filozofiju u Zagrebu, pa 1940. upisao matematiku i fiziku u Zurichu, odakle je iz nekog razloga poslije godinu dana otišao u Leipzig. Ondje se - baš 1941. - navodno upisao u Komunističku partiju. Kad ga je 1943. uhapsio Gestapo, za nj se, navodno, zauzeo profesor Wehrner von Heisenberg, pa se mogao vratiti u Hrvatsku, gdje je odmah otišao u partizane.
U Njemačkoj su istodobno bili uhapšeni Eduard Čalić (koji se, mislim, znao sa Supekom) i Ante Topić Mimara (koji se znao s Čalićem). No, Čalić i Mimara nisu bili komunisti, nego homoseksualci - u logoru su nosili ružičastu zvijezdu, ali to je druga priča...
U partizanima Supek je u Topuskom, navodno, upozorio na opasnost od atomske bombe, koja će eksplodirati u Hiroshimi osamnaest mjeseci kasnije. Već je pacifistički orijentiran, ali 1950. osniva Institut `Ruđer Bošković`, koji će se baviti teorijskom i atomskom fizikom.
Sam nije napisao nijedno djelo iz tih područja, ali je držao seriju predavanja koja su pohađali potonji utemeljitelji tih akademskih disciplina. Supek je tvrdio da je Ranković od njega tražio da se uključi u proizvodnju jugoslavenske A-bombe, što je posve fikcionalno.
Reaktor je bio u Vinči kod Beograda, istraživače je predvodio Titov pratilac s Neretve, profesor Pavle Savić, koji je kao asistent Irene Joliot-Curie 1940. nominiran za Nobelovu nagradu za otkriće nuklearne fisije, ali je nagrada za taj izum pripala Ottu Hahnu (1944). Supek je od 1947. član JAZU, gdje je primljen bez radova iz prirodnih nauka.
Pisao je i objavljivao jedino neuspjele drame i romane, neke i o sebi - poput apokrifnog `Heretika` - na koje se ozbiljna kritika uglavnom nije osvrtala. Sudjelovao je u raznim svjetskim reprezentativnim i mirovnim inicijativama, a 1968. postao rektor Zagrebačkog sveučilišta.
Mislilo se da se svrstava sa Savkinim `proljećarima`, ali kad je došlo do studentskog štrajka i policijske represije morao je hitno otputovati u Norvešku, gdje je bio incomunicado sve dok se, skupa s Vladimirom Dedijerom, nije javio s međunarodnom inicijativom da se drugu Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir.
Ipak, poslije 1971. pao je, kao, u nemilost, ali ne osobito duboku - osnivao je Interuniverzitetski centar u Dubrovniku. No, malo je stajao po strani, dok nije predsjednika Tuđmana uveo u Akademiju, pa postao njen predsjednik, pošto je preimenovana u HAZU. S ukupno šest godina škole, partijskim kursom i nekoliko knjiga koje je kreativno prekucala Ankica, Franjo se tako uvalio na sam akademski vrhunac, gdje - naravno - nikad nije bilo mjesto za starog gospodina Šurinu.
Moj otac misli da je stvar u tome što su tehničke i prirodne znanosti zanemarene u odnosu na medicinu i humanističke nauke, ali u HAZU podjednako ne žele ni Banca i Radmana jer je i tu, kao što kaže Zvonimir Berković, naš Tiresija iz kavane `Čarli`, prisutno temeljno nacionalno intrelektualno svojstvo - diletantizam.
Supek se s Tuđmanom naposljetku zavadio kad se kandidirao za predsjednika Republike. No, sad ih je obojicu, kao i starog gospodina Šurinu, pokrila crna zemlja, pa će zaborav djela i nedjela omogućiti naše nepouzdano pamćenje te loša prosudba ljudskih vrijednosti.